Zaboravljene blagodati

– kad čovjek prestane biti zahvalan, blagodati koje vidimo tek kada ih izgubimo, zahvalnost mijenja pogled na ono što već imamo

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Kad se na dobro previše naviknemo

Čovjek se vrlo brzo navikne na dobro. Ono za što je nekada molio, nakon nekog vremena počne smatrati nečim što mu pripada. Zdravlje primjećuje tek kada ga nešto zaboli, mir kada ga izgubi, roditelje kada ostari bez njih, prijatelja kada ga ostavi, posao kada ga više nema. Čak i ljudi koje volimo mogu nam postati toliko „svakodnevni“ da zaboravimo koliko je velika blagodat što su još pored nas. Problem često nije u tome što imamo malo, nego što smo se na ono što imamo toliko navikli da ga više ne vidimo. Navikavanje na blagodat jedan je od najtiših puteva prema nezahvalnosti. Nije problem što blagodat nemamo, nego što smo se na nju navikli pa smo je prestali primjećivati.

Zahvalnost umnožava blagodati

Kur’an zahvalnost ne predstavlja samo kao lijepu osobinu, nego kao način života koji mijenja čovjekov odnos prema onome što mu je dano. Allah, dž. š., kaže: „Ako budete zahvalni, Ja ću vam sigurno još više dati…“ (Ibrahim, 7.). Povećanje ne mora uvijek značiti više novca, već i više bereketa u onome što već imamo. Netko ima veliku kuću, a u njoj nema mira; drugi ima malo prostora, ali mu se ukućani raduju kada otvori vrata. Otuda i ona izreka: “Ako je kuća tijesna, nisu čeljad bijesna.” Netko ima mnogo, a stalno mu nešto nedostaje; drugi nema sve što želi, ali zna prepoznati ono što mu je Allah već dao. Zahvalnost možda ne povećava uvijek ono što držimo u rukama, ali povećava vrijednost onoga što osjećamo u srcu. Tek kada naučimo zahvaljivati na onome što već imamo, počinjemo razumijevati koliko smo zapravo bogati.

Uspoređivanje skriva blagodati

Božji poslanik Muhammed, a. s., dao je vrlo praktičan lijek protiv stalnog nezadovoljstva: „Gledajte u one koji su ispod vas, a ne u one koji su iznad vas, jer ćete tako lakše izbjeći omalovažavanje Allahovih blagodati prema vama.“ (Muslim) Koliko je samo ova poruka aktualna danas kada svakodnevno gledamo tuđe živote kroz ekrane. Vidimo nečije putovanje, automobil, kuću, uspjeh ili osmijeh, ali ne vidimo njegovu brigu, dug, bolest, samoću ni ono što se događa kada se kamera ugasi. Uspoređujući vlastiti život s tuđim najboljim trenucima lako postajemo nezadovoljni vlastitom svakodnevicom. Čovjek tada ne izgubi blagodat – izgubi sposobnost da je vidi. Dok gledamo ono što drugi imaju, lako zaboravimo koliko je toga već darovano nama. Tuđi život može izgledati savršeno izdaleka, ali vlastiti postaje vrijedniji tek kada naučimo gledati ono što u njemu imamo, a ne ono što mu nedostaje.

Kad prestanemo primjećivati

To se najbolje razumije kroz sasvim obične stvari i životne primjere. Netko se žali što mora rano ustati zbog posla, dok bi drugi dao mnogo da ponovno može raditi. Roditelj se umori od dječje buke, a negdje netko godinama moli Allaha da mu kuću ispuni upravo takva buka. Žalimo se što moramo nazvati starog oca ili majku i ponavljati im nešto što smo već mnogo puta rekli, dok bi netko drugi dao sve da na telefonu još jednom vidi napisano „mama“ ili „babo“. Nezahvalnost rijetko počinje riječima: „Nisam zahvalan.“ Ona počinje onda kada prestanemo primjećivati. Mnoge blagodati postanu nam potpuno jasne tek onda kada ostane prazno mjesto na kojem su nekada bile.

Zahvalnost se potvrđuje djelima

Ima još jedna važna strana zahvalnosti: nije dovoljno samo izgovoriti Elhamdulillah. Zahvalnost se pokazuje načinom na koji koristimo ono što nam je povjereno. Ako imamo zdravlje, zahvaljujemo čuvajući ga i koristeći svoju snagu za dobro. Ako imamo znanje, zahvaljujemo prenoseći ga. Ako imamo imetak, dio njegova bereketa tražimo dijeleći ga. Ako imamo vrijeme, zahvalnost nije potrošiti ga kao da ga imamo beskonačno. Čak su i ljudi oko nas emanet. Zahvaliti Allahu na roditeljima, supružniku, djeci ili prijateljima znači i ponašati se prema njima kao prema blagodati, a ne čekati dan kada ćemo tek u njihovoj odsutnosti shvatiti koliko su nam značili. Istinska zahvalnost počinje onda kada ono što nam je darovano pretvorimo u dobro za sebe i druge. Zahvalnost prema ljudima pokazujemo pažnjom, poštovanjem i lijepom riječju dok su još pored nas. Zahvalnost za imetak potvrđujemo kada od njega izdvojimo za onoga kojemu je potreban, a zahvalnost za sposobnosti kada ih stavimo u službu dobra. Blagodat koju dijelimo ne postaje manja – ona dobiva smisao koji nadilazi nas same

Vidjeti koliko smo već dobili

Možda se ista lekcija može naučiti i gledajući Islamski centar u Maljevcu. Godinama gledamo gradilište i prirodno je da nam pogled odlazi prema onome što još nedostaje: što još treba završiti, naručiti, napraviti i platiti. Ali dovoljno je vratiti se nekoliko godina unatrag i sjetiti se praznog prostora na kojem nije bilo ovih zidova, kupola ni munare. Danas pred nama stoji ono što je nekada postojalo samo na papiru, u razgovorima i dovama ljudi. I život je često takav: gledamo ono što još nemamo, a iza naših leđa već stoji mnogo uslišanih dova koje smo zaboravili. Možda nam za sretniji život ne treba uvijek nova blagodat. Ponekad nam trebaju samo oči koje će ponovno vidjeti stare. Zahvalan čovjek ne čeka da dobije sve što želi – on zna prepoznati vrijednost onoga što mu je već darovano.

Najveće siromaštvo nije imati malo, nego prestati primjećivati koliko nam je već darovano, jer zahvalnost počinje onda kada u svakodnevnom ponovno prepoznamo blagodat.