Kad nitko ne gleda
– kakvi smo kada nema publike, dobro koje ne traži priznanje, Allah vidi i ono što ljudi ne vide
Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Život pred očima drugih
Nikada čovjek nije imao toliko mogućnosti pokazati drugima što radi, gdje boravi, što jede, kamo putuje i s kim provodi vrijeme. Fotografiramo različite trenutke, objavljujemo uspjehe, bilježimo dobra djela i gotovo nesvjesno stvaramo sliku o sebi pred drugima. U takvom svijetu lako se naviknuti na publiku. Pohvala godi, priznanje ohrabruje, a lijepa riječ može biti snažan poticaj da nastavimo činiti dobro. Problem nastaje kada pogled drugih postane važniji od naše savjesti. Čovjek tada može izgledati drukčije pred ljudima nego kada ostane sam. Može govoriti o poštenju, a posegnuti za onim što mu ne pripada čim procijeni da ga nitko neće otkriti. Može govoriti o dobroti, a okrenuti glavu od čovjeka kojemu može pomoći bez ikakve pohvale zauzvrat. Karakter se, međutim, ne provjerava samo pred publikom. Jedno od najvažnijih pitanja koje možemo postaviti sebi glasi: kakav sam čovjek kada nitko ne gleda?
Allah zna i ono što skrivamo
Kur’an čovjeka vraća toj unutarnjoj odgovornosti riječima: „Govorili vi tiho ili glasno – pa, On sigurno zna svačije misli!“ (El-Mulk, 13.). A već sljedeći ajet postavlja gotovo retoričko pitanje: zar Onaj Koji je stvorio ne bi znao ono što je stvorio? Pred ljudima možemo birati riječi, skrivati namjere i uređivati sliku o sebi, ali pred Allahom nema takve mogućnosti. On zna i izgovoreno i prešućeno, javno i skriveno, djelo i namjeru koja mu je prethodila. To ne treba razumjeti samo kao prijetnju nego i kao veliku utjehu. Postoji dobro koje nitko nije primijetio, žrtva za koju nitko nije zahvalio i pomoć za koju nikada nije stiglo priznanje. Allah zna i to. Čovjek koji ovu svijest nosi u sebi postupno prestaje živjeti isključivo od ljudskih pohvala. Njegova savjest dobiva oslonac koji ne ovisi o publici. Kada znaš da dobro nikada nije neviđeno, lakše ga je činiti i u tišini.
Ihsan počinje ondje gdje prestaje predstava
U poznatom hadisu o Džibrilu Allahov poslanik Muhamed, a.s., ihsan objašnjava riječima: „Da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.“ (Muslim) U toj rečenici nalazi se jedan od najdubljih odgojnih principa islama. Vjerniku nije potreban stalni ljudski nadzor da bi pokušavao postupati ispravno. Njegova svijest o Allahu trebala bi biti prisutna i kada su vrata zatvorena, telefon ugašen, kamera uklonjena i ljudi daleko. Ihsan je kada posao napraviš kvalitetno iako bi mogao sakriti pogrešku. Kada vratiš višak novca koji ti je netko greškom dao, premda nitko osim tebe nije primijetio pogrešku. Kada sačuvaš tuđu tajnu iako bi njezino prepričavanje privuklo pažnju društva. Kada odbiješ ogovarati čovjeka koji se ne može braniti jer nije prisutan. Vjera tada prestaje biti samo ono što govorimo i postaje ono što jesmo. Najteži ispit karaktera često nema svjedoka među ljudima.
Dobro koje ne treba fotografiju
Život je pun malih situacija u kojima se vidi snaga takve svijesti. Netko pronađe novčanik na praznoj ulici i može ga zadržati bez velike opasnosti da bude otkriven, ali traži vlasnika. Radnik vidi nedostatak koji bi lako mogao prekriti i ipak ga popravi jer zna da će netko godinama koristiti ono što je napravio. Trgovac može iskoristiti neznanje kupca, ali mu kaže istinu čak i kada će zbog toga manje zaraditi. Susjed potajno ostavi pomoć obitelji za koju zna da teško živi, ne želeći da se zna tko ju je donio. Čovjek može javno dati mnogo, a u tajnosti vrlo malo, ali može biti i obrnuto. Neka od najvećih dobrih djela nikada neće završiti na fotografiji niti će za njih biti uručena zahvalnica. Njih možda neće poznavati ni najbliži ljudi osobe koja ih je učinila. To im ne umanjuje vrijednost. Ponekad je baš anonimnost najbolji čuvar iskrenosti. Dobro ne postaje veliko tek kada ga ljudi vide.
I gradilište poznaje takve ljude
To svakodnevno možemo prepoznati i u Maljevcu. Islamski centar ima svoje vidljive dijelove: kupole, minaret, zidove, keramiku i sve ono što fotografijama pokazujemo ljudima koji prate njegovu izgradnju. Iza toga postoji drugi, manje vidljiv sloj gradnje. Netko dođe prije drugih i pripremi ono što treba. Netko ostane nakon svih i pospremi. Netko provede sate na dežurstvu, ponudi bocu putnike vode, sladoled ili lijepu riječ, a njegovo ime možda se nigdje neće pojaviti. Netko uplati prilog i zamoli da ga se ne spominje. Drugi doveze materijal, pomogne majstoru, očisti prostor ili obavi deset malih poslova koje nitko nije stigao fotografirati. Takvih je primjera mnogo i bez njih velika priča ne bi mogla nastajati. Gradilište nas je naučilo da ono što se najviše vidi nije nužno ono što je najviše vrijedilo. Allahova evidencija dobra mnogo je šira od naših fotografija, objava i popisa.
Kada se svjetla ugase
Naravno, nije pogrešno govoriti o dobru. Pozitivan primjer može potaknuti drugoga, zahvalnost ljudima dio je kulture koju treba njegovati, a javno pokazivanje korisnih projekata može okupiti zajednicu oko plemenitoga cilja. Pitanje je što bi od našega dobra ostalo kada bi nestala mogućnost da ga itko vidi. Bismo li jednako pomogli čovjeku kada znamo da nam neće zahvaliti? Bismo li jednako pošteno radili kada nema nadzora? Bismo li dali prilog kada naše ime neće biti pročitano? Bismo li bili jednako pristojni prema čovjeku od kojega ništa ne očekujemo? Odgovori na ta pitanja govore o nama više od slike koju uspijemo stvoriti pred drugima. Vjera nas ne uči da bježimo od ljudi, nego da ne postanemo ovisni o njihovim pogledima. Jer nakon što se ugase svjetla, prestanu pohvale i nestane publika, ostaju čovjek, njegova savjest i njegov Gospodar. Možda se upravo tada najbolje vidi tko smo zapravo – kada nitko od ljudi ne gleda, a mi ipak izaberemo dobro.
Prava vrijednost čovjeka ne pokazuje se samo u dobru koje čini pred ljudima, nego još više u onome što izabere učiniti kada nema publike, pohvale ni priznanja – svjestan da Allah vidi i ono što nitko drugi ne vidi.
