Voda je život

– voda kao znak života i Božja blagodat, napojiti žednoga – dobro koje ne presušuje, od Zemzema do boce vode u Maljevcu

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Tek kada ožednimo, shvatimo vrijednost vode
Ljeto nas ove godine ponovno podsjeća koliko je čovjek slab pred onim što inače uzima zdravo za gotovo. Dani su vreli, sunce prži, zemlja se suši, a ponegdje potoci i manji vodotoci ostaju bez vode. Tek kada nas obuzme žeđ, shvatimo vrijednost nekoliko gutljaja koje smo jučer popili ne razmišljajući o njima. Voda nema raskošnu ambalažu života, ali bez nje nema života. Ona je uz čovjeka od njegova prvog do posljednjeg dana: pijemo je, njome se hranimo kroz plodove zemlje, čistimo tijelo, uzimamo abdest i gusul, pripremamo hranu i njome gasimo žeđ drugoga. U islamu voda nije samo prirodna potreba nego i znak, blagodat i emanet. Kur’an nas kroz vodu često vraća Stvoritelju, a život vjerovjesnika pokazuje koliko se velikih događaja odvijalo upravo uz vodu ili zbog nje. U ovim vrelim kolovoškim danima možda nam nije potrebna velika teorija da bismo razumjeli njezinu vrijednost. Dovoljno je pružiti bocu hladne vode žednom putniku i pogledati njegovo lice.

Od vode je sve živo
Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „I Mi od vode sve živo stvaramo.“ (El-Enbija, 30.) Malo je kur’anskih slika koje u tako malo riječi otvaraju tako veliko značenje. Gdje ima vode, pojavljuje se život; kada je nestane, zemlja mijenja lice, biljke venu, životinje tragaju za izvorima, a čovjek osjeća vlastitu nemoć. Voda nas tako uči zahvalnosti jer ono najpotrebnije za život čovjek nije stvorio. Možemo izgraditi cjevovode, bunare i rezervoare, ali samu vodu ne stvaramo. Ona dolazi kao blagodat koju koristimo i za koju ćemo odgovarati. Vjernik je susreće i u svojoj svakodnevnoj pripremi za ibadet: prije nego što stane pred svoga Gospodara, pere lice, ruke, tjeme i noge. Voda tada ne uklanja samo prašinu i znoj; ona nas uvodi u stanje čistoće s kojim pristupamo namazu. Koliko smo se puta abdestili, popili čašu vode ili otvorili slavinu, a da nismo zastali i pomislili: kakva je ovo blagodat? Vrućina nas ovih dana prisiljava da ponovno primijetimo ono pored čega tijekom godine prolazimo gotovo neprimjetno.

Najbolja sadaka može stati u jednu čašu
Posebnu težinu ima voda koju ne zadržimo samo za sebe. Sa’d ibn Ubade, r.a., upitao je Allahovog poslanika Muhameda, a.s., koja bi sadaka bila najbolja, a on mu je odgovorio: „Voda.“ (Ebu Davud) Odgovor je kratak, ali iza njega stoji cijela filozofija dobročinstva: vrijednost dara ne određuje samo njegova cijena nego potreba čovjeka kojem ga pružamo. Žednome je voda vrjednija od mnogo skupljega dara koji mu u tom trenutku ne koristi. Napojiti čovjeka znači odgovoriti na jednu od njegovih temeljnih potreba. Tu se dobrota oslobađa velikih riječi i postaje djelo. Ne moramo uvijek imati mnogo da bismo mnogo značili drugome. Boca vode pružena kroz prozor automobila čovjeku koji satima putuje, čaša ponuđena radniku na suncu ili voda ostavljena ondje gdje prolaze ljudi mogu postati sadaka čiju stvarnu vrijednost zna samo Allah. Posebno u danima žege takvo djelo dobiva još snažniji smisao. Vjernik ne pita samo: „Jesam li ja žedan?“ On primjećuje žeđ čovjeka pored sebe.

Voda kroz priče vjerovjesnika
Voda prolazi i kroz neke od najsnažnijih kur’anskih kazivanja. Musa, a.s., kao nemoćno dijete bio je prepušten vodi, a Allahova odredba preko iste te vode odvela ga je prema životu koji mu je bio određen. Nuh, a.s., gledao je vodu kao znak velike kušnje i spasa onih koji su povjerovali. Junus, a.s., našao se u dubinama mora, u tami iz koje ljudska snaga više nije mogla pronaći izlaz, pa je ostala dova i potpuno oslanjanje na Allaha. A možda je čovjeku najbliža slika hazreti Hadžere, supruge Ibrahima, a.s., koja između Safve i Merve traži vodu za svoga sina Ismaila, a.s. Majka trči, dijete je žedno, pustinja ne nudi nikakvu nadu, a onda ondje gdje ljudske mogućnosti završavaju provire Zemzem. Stoljećima poslije milijuni ljudi piju iz istoga izvora. Ta priča nije samo priča o vodi nego o nadi, trudu, majčinskoj ljubavi i Božjoj milosti. Hadžera nije sjedila čekajući čudo – kretala se, tražila i vraćala, sve dok joj nije otvoreno ono što sama nije mogla stvoriti. Zemzem nas tako i danas podsjeća da kap vode može nositi priču dugu tisućama godina.

Voda uz cestu u Maljevcu
A svoju malu priču o vodi posljednjih godina pišemo i u Maljevcu. Od početka izgradnje Islamskog centra naši volonteri uz cestu u kontinuitetu dijele vodu putnicima i prolaznicima. Posebno sada, kada temperature rastu, kolone postaju duže, a ljudi umorni od puta i čekanja na granici, jedna boca vode dobiva sasvim drukčiju vrijednost. Na njoj je znak Islamskog centra i poruka naše akcije, pa je s vremenom postala najprepoznatljiviji simbol gradnje i Džemata Maljevac. Ali njezina najveća vrijednost nije u etiketi. Ona je u ruci koja je pruža i ruci koja je prima. Tisuće boca otišle su tijekom ovih godina u automobile, autobuse i kamione, prema ljudima koje možda nikada više nećemo sresti. Ne pitamo ih odakle dolaze, kamo idu niti kako se zovu. Putnik je žedan – i to je dovoljno. Netko će tu bocu popiti nekoliko kilometara dalje, netko će je ponijeti sa sobom, a možda će se netko dugo sjećati da ga je na granici, usred ljetne žege i čekanja, nepoznat čovjek počastio vodom. Takve male geste grade nešto što se ne može izmjeriti metrima betona.

Džamija se može graditi i bocom vode
Dok gradimo Islamski centar, lako je gradnju promatrati kroz beton, kupole, minaret, keramiku i sve ono što se svakoga dana može fotografirati i izmjeriti. Međutim, džamija se ne gradi samo materijalom. Gradi se vrijednostima koje će iz nje jednoga dana izlaziti među ljude. Ako uz džamiju žedan dobije vodu, umoran pronađe mjesto za predah, putnik lijepu riječ, a nepoznat čovjek osmijeh, tada njezina poruka počinje živjeti i prije nego što je zgrada dovršena. Možda je baš u tome jedan od najljepših duhovnih konteksta naše gradnje. Dok podižemo mjesto u kojem će ljudi uzimati abdest vodom i stajati na namaz, već danas tom istom blagodati služimo čovjeku na putu. Voda koju pružimo neće dugo ostati u boci – bit će popijena za nekoliko minuta. Ali dobro učinjeno njome može ostati mnogo duže. U vremenu kada potoci presušuju, zemlja čezne za kišom, a ljudi za gutljajem osvježenja, vrijedi se prisjetiti jednostavne istine: ne možemo svakome dati mnogo, ali žednome možemo dati vodu. A ponekad je upravo to – mnogo.

Voda je Božja blagodat i izvor života, a njezina se istinska vrijednost najljepše pokazuje onda kada je ne čuvamo samo za sebe, nego njome napojimo žednoga i od običnog gutljaja napravimo veliko dobro.