Duhovna odgovornost

– od prava prema odgovornosti, sve što imamo dar je i emanet, život će jednoga dana tražiti odgovor

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Od prava prema odgovornosti
Svijet u kojem živimo neprestano nas uči da tražimo svoja prava. Govori nam kako zaslužujemo više poštovanja, više pažnje, više razumijevanja i više prilika. Malo tko nas, međutim, podsjeća da se istinski karakter čovjeka ne otkriva u onome što traži, nego u onome za što se osjeća odgovornim. Duhovna zrelost počinje onoga trenutka kada prestanemo pitati što drugi duguju nama, a počnemo se pitati što mi dugujemo Allahu, ljudima i vremenu koje nam je darovano. Odgovornost nije nametnuta izvana, nego se rađa u savjesti čovjeka koji zna da njegov život ima smisao i cilj. Ona se ne očituje samo u velikim odlukama, nego i u svakodnevnim izborima koje često nitko osim Allaha ne vidi. Zato vjernik ne živi vođen pitanjem što smije učiniti, nego što je ispravno učiniti. Kada odgovornost postane način razmišljanja, čovjek prestaje tražiti izgovore i počinje tražiti prilike da učini dobro.

Sve što imamo dar je i emanet
Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „Zaustavite ih, oni će doista biti pitani.“ (Es-Saffat, 24.) Ovaj kratki kur’anski ajet nosi snažnu poruku. Život nije put bez odgovornosti niti vrijeme koje možemo potrošiti kako želimo. Doći će trenutak kada će svaki čovjek zastati pred svojim Gospodarom. Neće biti pitan samo za pogreške koje je učinio, nego i za dobra koja je mogao učiniti, a propustio ih je. Bit će pitan kako je koristio svoje vrijeme, znanje, zdravlje, imetak, položaj i prilike koje su mu bile dane. Sve što danas smatramo svojim zapravo nam je povjereno na određeno vrijeme. Ta svijest mijenja način na koji gledamo na život. Umjesto da se ponašamo kao vlasnici svega što posjedujemo, učimo biti odgovorni čuvari onoga što nam je Allah povjerio. Svaki novi dan prilika je da opravdamo to povjerenje djelima koja će koristiti nama, našim obiteljima i zajednici. Zato odgovornost nije ograničenje slobode, nego put kojim čovjek daje smisao darovima koje je primio.

Odgovornost se vidi u djelima
Allahov poslanik Muhamed, a.s., je rekao: „Allah voli da, kada netko od vas radi neki posao, učini ga kvalitetno.“ (Taberani) Odgovornost zato nije samo izvršiti obvezu, nego je izvršiti savjesno, iskreno i najbolje što možemo. Vjera nas ne uči površnosti ni nemaru. Uči nas da svaki posao, bio on velik ili malen, obavljamo svjesni da ga Allah vidi. Nekada upravo sitnice pokazuju veličinu čovjeka: održano obećanje, ispunjena riječ, pošteno obavljen posao ili vrijeme darovano drugome bez očekivanja bilo kakve koristi. Kvaliteta našeg rada zapravo je odraz našeg odnosa prema Allahu i ljudima. Nije dovoljno nešto završiti; važno je kako smo to učinili i s koliko iskrenosti. Čovjek koji odgovorno pristupa svojim obvezama gradi povjerenje, a povjerenje je temelj svake zdrave obitelji, zajednice i društva. Kada odgovornost postane dio našeg karaktera, tada dobra djela prestaju biti iznimka i postaju način života.

Emanet koji se čuva zajedništvom
To je pouka koju svakodnevno učimo i u našem džematu. Islamski centar u Maljevcu nije samo građevina koja raste i napreduje iz dana u dan. On je emanet koji su nam povjerili tisuće ljudi. Svaka donacija, svaki volonterski sat, svaki prijeđeni kilometar i svaki ugrađeni kamen nose nečije povjerenje. Zato je naša odgovornost mnogo veća od same izgradnje. Dužni smo čuvati povjerenje, biti ustrajni kada je teško, ostati skromni kada dolaze uspjesi i ne zaboraviti da iza svakog ostvarenog koraka stoji Allahova pomoć i dobrota ljudi. Odgovornost prema emanetu ne pokazuje se riječima, nego svakodnevnim djelima i dosljednošću. Zajednica raste onda kada svatko preuzme svoj dio obveze, bez očekivanja da će to učiniti netko drugi. Takvi su ljudi najveća snaga svakog džemata, jer svojim primjerom potiču i druge na dobro. Kada se odgovornost dijeli, tada i najveći izazovi postaju ostvarivi, a zajednički uspjeh postaje radost svih.

Odgovornost ostavlja trag
Na kraju, možda nas jednog dana neće najviše odrediti ono što smo posjedovali, nego ono što smo ostavili iza sebe. Neće biti presudno koliko smo imali, nego kako smo živjeli s onim što nam je bilo povjereno. Duhovna odgovornost nije teret koji čovjeka opterećuje, nego svijest koja ga uspravlja. Ona nas podsjeća da svaki dan nosi novu priliku da budemo dostojniji povjerenja koje nam je Uzvišeni Allah dao. Najveće nasljeđe koje čovjek može ostaviti nisu stvari, nego primjer koji će drugi slijediti. Dobro koje učinimo često nastavlja živjeti i onda kada nas više ne bude, kroz ljude koje smo nadahnuli, odgojili ili ohrabrili. Zato svaki dan vrijedi živjeti tako da iza nas ostane više nade, više dobrote i više povjerenja nego što smo ih zatekli. U tome se krije prava vrijednost duhovne odgovornosti i ljepota života koji je ispunio svoju svrhu.

Duhovna odgovornost nije u tome koliko smo dobili od života, nego koliko smo vjerno, savjesno i nesebično čuvali i oplemenili ono što nam je Uzvišeni Allah povjerio.