Čovjek je uvijek na putu

– put koji vodi prema Gospodaru, svijet je pun putnika, ali cilj nije svima isti, trag koji ostavljamo važniji je od puta kojim prolazimo

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Najvažnije putovanje ne vidi se očima
Nekada mislimo da je putovanje samo promjena mjesta. Kupimo kartu, sjednemo u automobil, autobus ili zrakoplov i krenemo prema nekom novom odredištu. Mijenjaju se gradovi, države i krajolici. Međutim, najvažnije putovanje ne vidi se na zemljopisnoj karti. Ono se događa u čovjeku. Srce svakoga od nas neprestano je na putu. Ili se približava svome Gospodaru ili se od Njega udaljava. Između ta dva smjera nema zaustavljanja. Svaki novi dan donosi nam novu dionicu toga puta, bez obzira na to jesmo li toga svjesni ili ne. Mijenjamo godine, iskustva i okolnosti, ali ono što nosimo u srcu određuje smjer kojim doista idemo. Zato je važno s vremena na vrijeme zastati i zapitati se vodi li nas naš put bliže dobru, ljudima i Božjem zadovoljstvu.

Vrijeme nas neprestano vodi naprijed
Uzvišeni Gospodar kaže: “O čovječe, ti se doista trudom krećeš svome Gospodaru, pa ćeš Ga susresti.” (El-Inšikak, 6.) Ovaj ajet podsjeća da nijedan čovjek ne stoji u mjestu. Svaki dan koji prođe dio je našega životnog puta. Netko putuje prema uspjehu, netko prema bogatstvu, netko prema znanju, ali svi, bez iznimke, putujemo prema susretu s Gospodarom. Pitanje nije putujemo li, nego kakvi ćemo stići na kraj toga puta. Vrijeme neumoljivo prolazi i svakim novim jutrom bliži smo svome konačnom odredištu. Svaki naš izbor ostavlja trag na tom putovanju, bilo da nas približava ili udaljava od cilja kojem težimo. Mudrost nije u tome da možemo zaustaviti vrijeme, nego da svaki dan ispunimo onim što će imati vrijednost i onda kada naš put na ovom svijetu završi.

Prolaznici, a ne trajni stanovnici ovoga svijeta
Božji poslanik Muhamed, a.s., je rekao: “Budi na ovome svijetu kao stranac ili prolaznik.” (Buhari) Muhamed, a.s., ovom kratkom porukom ne poziva čovjeka da zanemari život, posao ili obitelj. Naprotiv, uči nas da ne zaboravimo kako ništa na ovom svijetu nije trajno. Putnik se ne veže za put više nego za cilj. On zna da je svako odmorište privremeno. Kada čovjek to shvati, lakše podnosi iskušenja, uspjehe ne pretvara u oholost, a gubitke ne doživljava kao kraj svega. Kada čovjek prihvati da je ovaj svijet prolazan, lakše razlikuje ono što je prolazna korist od onoga što ima trajnu vrijednost. Takav pogled ne udaljava od života, nego ga potiče da svaki trenutak ispuni odgovornošću, zahvalnošću i dobrim djelima.

Putovanja koja nas mijenjaju
Današnji svijet nikada nije bio pokretljiviji. Milijuni ljudi svakodnevno prelaze granice zbog posla, obrazovanja ili sigurnosti. Jedni odlaze iz potrebe, drugi iz želje za boljim životom. Zračne luke, autoceste, kolodvori i granični prijelazi postali su mjesta na kojima se isprepliću različite sudbine. Svaka osoba nosi svoju priču, svoje čežnje i svoje nade. Putovanja su nas povezala više nego ikada prije, ali su nas istodobno podsjetila koliko čovjek čezne za domom, obitelji i osjećajem pripadnosti. Svaki susret s novim ljudima prilika je da bolje upoznamo i druge, ali i same sebe. Putovanje dobiva svoju pravu vrijednost tek onda kada iz njega donesemo više mudrosti, više zahvalnosti i više poštovanja prema ljudima i različitostima koje nas okružuju.

Granice razdvajaju države, ali ne i ljude
To se posebno osjeti ovdje, na granici. Svakoga ljeta promatramo kilometarske kolone. Ljudi odlaze i vraćaju se. U automobilima su djeca koja jedva čekaju majku i dida, roditelji koji broje sate do zagrljaja, radnici koji su mjesecima bili daleko od svojih najmilijih. Nedavno smo susreli i turske radnike koji mjesecima rade daleko od svojih domova. Različiti jezici, različite navike i različita zanimanja ne mijenjaju jednu činjenicu – svaki čovjek nosi istu potrebu da bude prihvaćen, poštovan i da osjeti toplinu ljudske blizine. Maljevac nas tome svakodnevno uči. Ovdje granica nije samo crta između dviju država. Ona je mjesto susreta. Mjesto na kojem shvaćamo da čovjeka ne određuje putovnica, nego karakter. Da najveći trag ne ostavljaju oni koji su prošli najviše kilometara, nego oni koji su na svom putu ostavili najviše dobrote. Svaki iskren susret podsjeća nas da su dobrota, poštovanje i razumijevanje jezici koje svi ljudi jednako razumiju. Kada čovjek drugome pristupi otvorena srca, granice prestaju biti mjesta razdvajanja i postaju mjesta susreta.

Gradimo više od zidova
Možda upravo zato i gradnja Islamskog centra ima dublje značenje od same građevine. Dok nastaje kamen po kamen, ona nas podsjeća da se i čovjek gradi postupno. Karakter se ne oblikuje u jednom danu. Povjerenje se ne stječe preko noći. Vjera sazrijeva kroz iskušenja, susrete, rastanke i nova upoznavanja. Sve su to dionice istoga puta. Na kraju se vrijedi zapitati: Kamo vodi put kojim danas hodam? Jesam li na njemu nekome olakšao teret, pružio ruku, izgovorio lijepu riječ ili ostavio trag koji će nadživjeti moje korake? Jer čovjek je uvijek na putu. Pitanje je samo hoće li iza sebe ostaviti prašinu svojih koraka ili svjetlo svojih djela.

Čovjek je uvijek na putu, ali vrijednost njegova života ne određuje udaljenost koju je prešao, nego smjer kojim je hodao i trag dobrote koji je ostavio na putu prema svome Gospodaru.