Vakufnama nema granica

– jedan dokument, tisuće životnih priča, dobro koje putuje bez putovnice i vize, uspomena koja povezuje žive i umrle, Maljevac kao mjesto susreta ljudi i njihovih plemenitih namjera

Granica za ljude, slobodan put za dobro

Na graničnom prijelazu Maljevac svakodnevno se provjeravaju putovnice, osobne iskaznice, propusnice i drugi dokumenti (dozvole, vozačke, prometne). Ljudi čekaju u kolonama, pokazuju isprave, odgovaraju na pitanja i nastavljaju prema svojim odredištima. Neki putuju na posao, drugi se vraćaju kućama, treći odlaze u posjet obitelji. Svako putovanje ima svoj razlog, a svaki putnik svoju priču. Međutim, iz Maljevca posljednjih godina putuje i jedan poseban dokument koji ne podliježe graničnim kontrolama, ne poznaje carinske propise i ne treba vizu. Zove se vakufnama. Izdajemo je u Džematu Maljevac ljudima koji su svojim imetkom postali vakifi Islamskog centra. Odlazi s njima u Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Austriju, Njemačku, Švicarsku i druge zemlje. Neke vakufname prelaze granice automobilima, neke autobusima, neke zrakoplovima, a neke putuju poštom. Svaka nosi ime, ali i nešto što se ne može napisati u njezine rubrike: ljudsku namjeru, osjećaj pripadnosti i želju da se iza sebe ostavi dobro. Na granici se svakodnevno čeka da bi se krenulo dalje, a život nas uči da ne čekamo s onim što vrijedi učiniti. Vrijeme prolazi, ljudi dolaze i odlaze, ali iza nas ostaje samo ono čemu smo dali smisao, trud i dio sebe. Vakufnama je jedan od načina da tu misao pretvorimo u konkretno djelo.

Iza svakog imena stoji nečija životna priča

Riječ vakuf označava imovinu ili dobro trajno namijenjeno korisnoj i plemenitoj svrsi u skladu s islamskim načelima. Vakif je osoba koja dio svojega imetka izdvaja za takvu svrhu, a vakufnama je pisana isprava koja potvrđuje uvakufljenje. Iza tih pojmova stoji višestoljetna tradicija dobročinstva zahvaljujući kojoj su podizane džamije, škole, knjižnice, bolnice i druge ustanove od javne koristi. Vakuf nije samo darivanje. On podrazumijeva odluku da nešto što danas posjedujemo nastavi služiti drugima i onda kada nas više ne bude. U Džematu Maljevac vakufnamu uručujemo vakifima koji za izgradnju Islamskog centra izdvoje 1.000 eura ili više. Taj je iznos naš utvrđeni prag za izdavanje ove posebne isprave, ali nipošto mjera ljudske dobrote. Netko može darovati mnogo više, netko znatno manje, a netko svoje vrijeme, znanje ili fizički rad. Svaki od tih doprinosa ima mjesto u našoj zajedničkoj priči. Ne možemo i ne smijemo vrijednost čovjekova nijjeta svoditi na iznos koji je mogao izdvojiti. Vakufnama je priznanje za određeni oblik doprinosa, a ne ljestvica prema kojoj bismo uspoređivali ljude. Posebno nas raduje što se za vakufname zanimaju ljudi različitih generacija i životnih okolnosti. Dolaze pojedinci, supružnici, braća i sestre, roditelji s djecom, obitelji koje su godinama razdvojene kilometrima, ali ih povezuje ista želja. Jedni uvakufljuju u svoje ime, drugi u ime roditelja, djece ili cijele obitelji. Neki to čine pred dušu majke ili oca koji su nedavno preselili na ahiret. Tada vakufnama dobiva osobito emotivno značenje. Postaje izraz ljubavi koja nije prestala smrću i zahvalnosti koju djeca nastavljaju iskazivati roditeljima.

Fotografija koja čuva jedan trenutak

U Maljevcu se s vremenom razvila jedna lijepa praksa. Nakon uručenja vakufname često upitamo vakifa želi li se fotografirati ispred Islamskog centra. Ako pristane, napravimo zajedničku fotografiju, a uz njegovo odobrenje objavimo je na našim mrežnim stranicama. Nekome je to prva fotografija ispred džamije koju pomaže graditi, drugome uspomena na putovanje, trećemu poseban obiteljski trenutak. Ljudi stoje s vakufnamom u rukama, a iza njih rastu zidovi, kupole i munara. Na fotografiji se vidi građevina, ali njezina je prava vrijednost u ljudima koji su odlučili biti dio njezina nastajanja. Takve objave imaju i svoju društvenu dimenziju. Netko prepozna prijatelja, susjeda, rođaka ili poznanika. Čestita mu, uputi dovu, podijeli fotografiju ili se zainteresira kako i sam može sudjelovati. Dobro djelo jednoga čovjeka tako može potaknuti drugoga. Ne zato što se dobrota mora pokazivati, nego zato što primjer ponekad govori snažnije od poziva i objašnjenja. Naša je zadaća pritom sačuvati dostojanstvo vakifa, a ne pretvoriti njihovu plemenitost u javno nadmetanje. Ima i onih koji ne žele fotografiranje, objavu imena niti bilo kakvu javnu zahvalu. Njihovu želju poštujemo jednako kao i radost onih koji žele podijeliti svoj trenutak. Ne mora svako dobro djelo imati publiku. Postoje vakifi čija imena možda nikada nećete vidjeti na našim društvenim mrežama, ali njihov je doprinos jednako stvaran i dragocjen. Neki tragovi ostaju u dokumentaciji, neki u zidovima, a neki samo u ljudskim srcima. Allah poznaje sve.

Vakufnama kao uspomena i amanet

Zanimljivo je razmišljati o tome gdje sve završavaju vakufname izdane u Maljevcu. Možda je jedna uokvirena na zidu dnevnog boravka u Njemačkoj. Druga se čuva među obiteljskim dokumentima u Švicarskoj. Treća je u kući u Bosanskoj krajini, pokraj fotografija roditelja. Četvrta će možda jednoga dana prijeći u ruke djece koja danas još ne razumiju njezino značenje. Možemo zamisliti dijete koje će za dvadeset ili trideset godina upitati roditelja ili djeda što predstavlja ta isprava. Odgovor neće biti samo podatak o donaciji. Bit će to prilika da se ispriča priča o Maljevcu, o vremenu kada se gradio Islamski centar, o ljudima koji su vjerovali da i malo mjesto može ostvariti veliki projekt te o odluci jedne obitelji da sudjeluje u tome. Tu se otvara još jedna dimenzija vakufname. Ona nije samo potvrda o onome što je učinjeno nego i podsjetnik na odgovornost prema onome što je povjereno budućim generacijama. U islamskoj tradiciji trajna sadaka, sadekatul-džarija, posebno je vrijedna jer njezina korist može trajati i nakon čovjekove smrti. Vakufnama sama po sebi ne jamči nagradu niti može zamijeniti iskren nijjet. Ona svjedoči o učinjenom doprinosu, dok njegovu istinsku vrijednost poznaje Uzvišeni Allah.

Maljevac ne izdaje samo dokumente

Često razmišljam o ljudima koji dolaze u Maljevac samo kako bi preuzeli vakufnamu, upoznali gradilište ili vidjeli koliko se toga promijenilo od njihova posljednjeg prolaska. Neki dolaze iz neposrednog susjedstva, drugi prevaljuju stotine kilometara. Razgovaramo o radovima, pokazujemo prostorije, objašnjavamo što je završeno i što nas još čeka. Ponekad susret traje nekoliko minuta, a ponekad se pretvori u dugo druženje. Ljudi odlaze s dokumentom u rukama, ali i s vlastitim doživljajem mjesta u kojem su ostavili dio svojega imetka. Upravo tu vidim vrijednost ove prakse. Vakufnama ne smije postati proizvod koji nudimo, a vakif samo ime povezano s određenim iznosom. Ne želimo da materijalna strana potisne duhovnu, ljudsku i odgojnu vrijednost vakufa. Naš cilj nije stvarati dojam da je sudjelovanje u izgradnji rezervirano za one koji imaju mnogo. Naprotiv, želimo da svatko prepozna mogućnost sudjelovanja prema svojim sposobnostima. Nekome će to biti novčani prilog, nekome dan proveden u volontiranju, nekome dova, a nekome poticaj drugima da se uključe. Islamski centar u Maljevcu ne nastaje samo od građevinskog materijala. Njegovu izgradnju omogućuju ljudi koji su prepoznali zajednički cilj i prihvatili dio odgovornosti. Vakufnama je jedan od vidljivih tragova te odgovornosti. Njezina sve veća prisutnost među ljudima govori nam da ideja vakufa i danas ima snagu okupljati, povezivati i nadahnjivati.

Granice ostaju, dobro nastavlja putovati

Maljevac je mjesto na kojem granica određuje svakodnevni ritam. Ovdje se dolazi, odlazi, čeka i nastavlja put. Ispred graničnog prijelaza izmjenjuju se registracijske oznake različitih država, jezici, životne navike i ljudske sudbine. U toj neprestanoj prolaznosti nastaje nešto što želi trajati. Jednoga dana gradnja Islamskog centra bit će završena. Radnici će otići, građevinski strojevi napustiti gradilište, a današnje fotografije postat će dio povijesti. Vakufname će i dalje biti u domovima ljudi, možda daleko od Maljevca. Neki njihovi vlasnici ponovno će dolaziti, neki će ostarjeti, a neki više neće biti među živima. Njihova će djeca i unuci možda prvi put doći u Maljevac upravo zato što su čuli da je netko iz njihove obitelji sudjelovao u izgradnji ove džamije na granici. Tada će jedna isprava povezati prošlost i budućnost, udaljena mjesta i generacije koje se možda nikada nisu susrele. Granice mogu zaustaviti putnika, ali ne mogu zaustaviti dobro koje je odlučio ostaviti iza sebe. Vakufnama ima svoje ime, datum i mjesto izdavanja, ali njezina priča nema posljednju stranicu. I možda je to najljepša posebnost Maljevca: na mjestu gdje se svakodnevno provjeravaju dokumenti, nastaje dokument koji nas podsjeća da ono najvrjednije u čovjeku ne poznaje granice.

Vakufnama iz Maljevca nije samo potvrda o učinjenom dobru, nego trajni svjedok plemenitosti koji povezuje ljude, obitelji i generacije, prelazi državne granice bez putovnice i vize te čuva uspomenu na one koji svojim djelima ostavljaju trag i nakon odlaska s ovoga svijeta.

Choose your language: