Možemo li se još nečemu iskreno radovati
– tuđa sreća kao ispit naše vlastite, u Maljevcu ima mjesta za tuđu radost, radost koja se dijeljenjem povećava
Tuđa sreća kao ispit naše vlastite
Postoji jedna zanimljiva proturječnost u ljudskom ponašanju. Često znamo pokazati suosjećanje kada nekoga zadesi nesreća, ali nam nije uvijek jednako lako iskreno se radovati kada mu nešto uspije. Na tuđu bolest, gubitak ili teškoću reagiramo riječima podrške, a na uspjeh ponekad šutnjom, sumnjom ili pitanjem što se zapravo krije iza njega. Netko kupi kuću, pokrene posao, završi školovanje, dobije priznanje ili ostvari dugogodišnji san, a mi, umjesto jednostavne čestitke, počnemo tražiti objašnjenja. Odakle mu novac? Tko mu je pomogao? Je li je baš sve tako kako izgleda? Kao da nas tuđa sreća obvezuje da najprije provjerimo imamo li razloga biti nezadovoljni. Živimo u vremenu u kojem se uspjesi javno pokazuju, komentiraju i uspoređuju više nego ikada prije, ali ostaje pitanje jesmo li zbog toga postali sposobniji radovati se jedni drugima ili smo samo dobili više prilika za međusobno odmjeravanje.
Uspoređivanje koje nam oduzima radost
Društvene mreže dodatno su pojačale tu pojavu. Svakodnevno gledamo tuđa putovanja, poslovne uspjehe, obiteljske proslave, uređene domove i ostvarene planove. Pritom uglavnom vidimo rezultate, a rijetko godine rada, odricanja, neuspjeha i neizvjesnosti koje su im prethodile. Uspoređujemo nečiji najbolji trenutak sa svojom svakodnevicom i često zaboravljamo da iza svake fotografije postoji život koji ne poznajemo. Takvo uspoređivanje može nas dovesti do neobičnog stanja: imamo mnogo razloga biti zahvalni na vlastitom životu, ali ih prestajemo primjećivati čim vidimo da netko drugi ima nešto više, bolje ili drukčije. Tuđi uspjeh tada ne doživljavamo kao dokaz da je nešto moguće, nego kao podsjetnik na ono što nama nedostaje. Ipak, nije svaka kritika tuđega uspjeha izraz zavisti. Postoje uspjesi ostvareni nepoštenjem, povlasticama ili na štetu drugih i o njima treba otvoreno govoriti. Problem nastaje kada bez ikakva razloga sumnjičimo svakoga tko je nešto postigao. Tada više ne procjenjujemo postupke i rezultate, nego dopuštamo vlastitom nezadovoljstvu da presuđuje o drugima. Tuđa sreća ne oduzima ništa od naše, osim ako smo vlastitu počeli mjeriti isključivo uspoređivanjem.
Čestitka koja otkriva karakter
Koliko je zapravo teško reći: „Drago mi je zbog tebe“? Četiri jednostavne riječi, a ponekad traže više unutarnje snage nego dugačak govor. Posebno kada je uspjeh ostvario netko s kim se ne slažemo, s kim smo se nekada natjecali ili od koga smo očekivali manje. Radovati se uspjehu bliskoga prijatelja prirodno je. Radovati se uspjehu čovjeka koji nam nije osobito blizak već je ozbiljniji ispit našega karaktera. Još je zahtjevnije priznati vrijednost nečijega rada kada bismo i sami željeli postići nešto slično. U našim sredinama postoji lijep običaj da se ljudima čestita na novoj kući, rođenju djeteta, završenom školovanju ili pokretanju posla. Takve čestitke nisu samo pitanje pristojnosti. Njima potvrđujemo da primjećujemo tuđi trud i da u nečijem napretku ne vidimo vlastiti poraz. Ne moramo se sa svakim slagati, biti sa svakim prijatelji niti podržavati svaku odluku. Ali možemo naučiti poštovati ono što je dobro, bez obzira na to tko je to ostvario. Zrelost zajednice prepoznaje se i po tome koliko prostora ostavlja za uspjeh drugih ljudi.
U Maljevcu ima mjesta za tuđu radost
O ovome razmišljam i promatrajući ono što se posljednjih godina događa u Maljevcu. Gradnja Islamskog centra donijela nam je mnogo razloga za zadovoljstvo, ali i prilika da vidimo koliko ljudima znači kada se njihov trud prepozna. Svaka nova faza radova, završeni dio objekta, uspješna akcija ili doprinos pojedinca razlog su za zajedničku radost. Ipak, bilo bi pogrešno očekivati da svi jednako doživljavaju naše uspjehe. Ljudi imaju različite poglede, interese i očekivanja, a ni mi sami nismo uvijek jednako spremni prepoznati dobro koje ostvaruju drugi. Upravo ovih dana u Maljevcu je započeo s radom i novi ugostiteljski objekt, Fast Food IC Maljevac, neposredno uz Islamski centar. Na prvi pogled riječ je o malom poslovnom početku, ali za mjesto poput našega svaki novi sadržaj ima svoje značenje. Netko je uložio trud, preuzeo odgovornost, pripremio ponudu i otvorio vrata gostima. Prvi posjetitelji došli su i prije službene objave otvaranja, a Osman i Aziz dočekali su ih s osmijehom koji je, kako volimo reći, prvi na jelovniku. Takve početke vrijedi podržati. Ne zato što će svaki posao nužno uspjeti, nego zato što svaka poštena inicijativa zaslužuje priliku. Možemo biti zadovoljni što netko u našoj sredini pokušava nešto novo, čak i kada od toga nemamo nikakvu osobnu korist. Volio bih da Maljevac bude mjesto u kojem se ljudi raduju svakom dobrom pomaku, neovisno o tome tko ga je pokrenuo. Da jednako iskreno čestitamo susjedu na uspjehu, mladom čovjeku na zaposlenju, obitelji na novom početku i poduzetniku na otvorenom poslu. Da nas raduju i postignuća drugih mjesta, džemata i zajednica. Jer ako zajedništvo vrijedi samo onda kada smo mi u središtu pozornosti, ono još nije doseglo svoju punu vrijednost.
Radost koja se dijeljenjem povećava
Možda bismo mogli početi od sasvim jednostavnih stvari. Čestitati nekome bez dodatnog pitanja. Pohvaliti dobru ideju, premda nije naša. Podržati čovjeka koji pokušava, umjesto unaprijed predviđati njegov neuspjeh. Posjetiti novi lokal, preporučiti nečiji rad, javno priznati zaslugu onome kome pripada. A kada netko uspije ondje gdje mi nismo, pokušati iz njegova iskustva nešto naučiti. Ne treba pritom glumiti oduševljenje niti skrivati vlastite teškoće. Čovjek može istodobno biti nezadovoljan nekim dijelom svojega života i iskreno sretan zbog drugoga. Te dvije stvari ne isključuju jedna drugu. Naprotiv, sposobnost da se radujemo i onda kada sami nemamo sve što želimo pokazuje da nismo dopustili da nam nedostatci određuju odnos prema ljudima. Posebno je važno kakav primjer ostavljamo djeci. Ako pred njima stalno umanjujemo tuđe uspjehe, ismijavamo nečije pokušaje i u svemu tražimo skrivene namjere, teško ćemo ih naučiti velikodušnosti. Ako, međutim, znamo čestitati, zahvaliti i priznati tuđi trud, pokazujemo im da život nije natjecanje u kojem jedan čovjek mora izgubiti da bi drugi pobijedio. Na granici svakodnevno gledamo ljude koji nekamo odlaze i one koji se vraćaju. Svatko nosi svoje planove, brige, uspjehe i neispunjene želje. Ne znamo uvijek kakve je bitke netko vodio da bi stigao do svojega malog trenutka sreće. Možda je baš naša iskrena čestitka ono što mu je toga dana nedostajalo. Nije najveće bogatstvo imati više razloga za radost od drugih, nego sačuvati srce u kojem ima mjesta i za tuđu sreću.
Vrijednost čovjeka i zrelost zajednice ne mjere se samo vlastitim uspjesima, nego i sposobnošću da prepoznamo, podržimo i iskreno se radujemo dobru koje ostvaruju drugi.
