Svako čudo za tri dana
– od oduševljenja do zaborava, Maljevac nakon prvih čestitki, što ostaje četvrtoga dana
Svijet koji se brzo oduševljava
Nekada je vijest putovala danima, a o njoj se razgovaralo mjesecima. Danas obiđe svijet za nekoliko minuta i već sutra ustupa mjesto nekoj drugoj. Ono što nas je jučer oduševilo, potreslo ili naljutilo, danas jedva uspijevamo prizvati u sjećanje. Čovjek se pita jesu li događaji postali manje važni ili smo mi izgubili sposobnost da im posvetimo dovoljno vremena. Narod je tu pojavu davno prepoznao i sažeo u jednostavnu izreku: „Svako čudo za tri dana.“ Samo što se čini da su se i ta tri dana u međuvremenu skratila. U svijetu neprestanih vijesti, novih senzacija i svakodnevnih iznenađenja, pozornost je postala roba koja se brzo troši. Danas se svi nečemu dive, sutra o tome raspravljaju, a prekosutra se već pitaju što je sljedeće. Nije problem u tome što život donosi nove događaje, nego što stare ostavljamo iza sebe prije nego što smo ih uopće razumjeli.
Od oduševljenja do zaborava
Sjetimo se koliko je puta neka ljudska sudbina na trenutak ujedinila javnost. Fotografija, potresna priča ili poziv u pomoć izazovu tisuće reakcija. Ljudi komentiraju, dijele objave, izražavaju suosjećanje i obećavaju podršku. Nekoliko dana poslije pozornost se premjesti na novu temu, a čovjek zbog kojega je sve počelo ostaje sa svojim problemom. Njegova nevolja nije završila kada je prestala biti zanimljiva javnosti. Slično se događa i s dobrim vijestima. Nečiji uspjeh izazove oduševljenje, otvaranje neke ustanove privuče uzvanike, a vrijedan projekt dobije zaslužene pohvale. Međutim, nakon svečanosti dolaze obični dani. Treba održavati ono što je otvoreno, razvijati ono što je započeto i ispuniti ono što je obećano. Tu više nema toliko fotografiranja ni velikih riječi. Ostaju ljudi koji trebaju raditi.
Živimo li od dojma?
Društvene mreže dodatno su ubrzale našu potrebu za novim sadržajima. Događaji se sve češće procjenjuju prema broju pregleda, komentara i dijeljenja. Nešto može biti iznimno važno, a proći gotovo nezapaženo. Nešto drugo može biti sasvim beznačajno, ali zbog neobičnog prizora ili provokativnog naslova zaokupiti milijune ljudi. Tako se polako stvara dojam da vrijednost događaja ovisi o količini pozornosti koju je privukao. No popularnost nije isto što i važnost. Glasna reakcija ne znači nužno duboko razumijevanje, kao što ni šutnja ne znači ravnodušnost. Ponekad najvažnije stvari prolaze bez publike: roditelj koji godinama brine o bolesnom djetetu, učitelj koji strpljivo odgaja generacije, susjed koji svakodnevno obilazi nemoćnog čovjeka ili pojedinac koji uporno radi posao od kojega drugi imaju koristi. Njihove priče rijetko postaju senzacije. Za njih nema posebnog dana, velikog naslova ni javnog oduševljenja. A možda upravo na takvim ljudima počiva najveći dio onoga što u društvu vrijedi.
Tri dana su prošla, a život traje
Posebno zabrinjava kada kratkotrajna pozornost zamijeni stvarnu odgovornost. Nakon velikih nesreća često slušamo obećanja da se nešto slično više nikada neće dogoditi. Najavljuju se promjene, traže odgovori, izražava odlučnost. Prođe nekoliko tjedana, javnost se okrene drugim događajima, a mnogi problemi ostanu neriješeni. Oni koji su pretrpjeli gubitak ne mogu tako jednostavno promijeniti temu. Isto vrijedi za društvene nepravde, siromaštvo, usamljenost starijih i teškoće obitelji koje žive na rubu egzistencije. Njihove potrebe ne nestaju s naslovnica. Čovjeku koji treba pomoć malo znači što je njegova priča jednoga dana bila najčitanija ako ga već sljedećega nitko ne pita kako je. Možda bismo se trebali zapitati što zapravo želimo postići svojim reakcijama. Želimo li samo pokazati da smo nešto primijetili ili smo spremni učiniti nešto što će imati vrijednost i nakon što početno uzbuđenje prođe?
Maljevac nakon prvih čestitki
Ovu narodnu izreku možemo promatrati i kroz iskustvo Maljevca. Kada je započela izgradnja Islamskog centra, svaki novi korak donosio je uzbuđenje, zanimanje i brojna pitanja. Bilo je trenutaka koji su privlačili posebnu pozornost: početak radova, podizanje pojedinih dijelova građevine, dolazak značajnih gostiju, veliki prilozi i vidljive promjene na gradilištu. Takvi događaji zaslužuju radost jer pokazuju da se trud pretvara u stvarnost. Ali između tih trenutaka nalaze se stotine običnih dana koje fotografija teško može dočarati. Dani u kojima se dogovaraju poslovi, provjeravaju računi, traže rješenja, čeka materijal, priprema gradilište i nastoji uskladiti ono što želimo s onim što trenutačno možemo. Nema svakoga dana velikih događaja. Ponekad je najveći uspjeh riješiti problem za koji javnost nikada neće ni saznati. U tome se krije jedna važna razlika. Oduševljenje može pokrenuti ljude, ali samo ustrajnost može održati ono što su započeli. Izgradnja Islamskog centra traje već tri i pol godine. Da je sve ovisilo o početnom zanimanju i prvim čestitkama, danas ne bismo imali ono što je u međuvremenu ostvareno. Projekt napreduje zahvaljujući ljudima koji se vraćaju i onda kada nema svečanosti, publike ni posebnog povoda. To iskustvo nije važno samo za Maljevac. Svaka zajednica, udruga, ustanova i obitelj poznaje razliku između svečanog početka i svakodnevnog održavanja. Jedno je okupiti ljude oko ideje, a drugo sačuvati njihovu spremnost da joj se posvete i onda kada postane zahtjevna, spora ili manje zanimljiva.
Što ostaje četvrtoga dana?
Narodna izreka „Svako čudo za tri dana“ ne mora biti samo izraz razočaranja ljudskom zaboravnošću. Može poslužiti i kao upozorenje da ne gradimo život na prolaznim dojmovima. Nije svako oduševljenje površno niti je svako zaboravljanje znak nebrige. Nitko ne može jednako snažno pratiti sve što se događa oko njega. Ali možemo birati čemu ćemo posvetiti trajniju pozornost i prema kome ćemo pokazati odgovornost koja ne prestaje nakon prve reakcije. Možemo ponovno nazvati čovjeka kojemu smo obećali pomoć. Možemo se raspitati što se dogodilo s inicijativom koju smo javno podržali. Možemo nastaviti pomagati ondje gdje je početna pozornost odavno nestala. Možemo naučiti cijeniti ljude čiji se doprinos ne vidi odmah i čiji se rezultati ne mjere brojem objava. Možda je i vrijeme da prestanemo toliko pitati što je novo, a počnemo češće pitati što je ostalo nedovršeno. Jer život se ne sastoji samo od trenutaka koji nas iznenade. Njegovu stvarnu vrijednost određuje i ono čemu ostajemo posvećeni nakon što iznenađenje prođe. Prva tri dana pokažu koliko nas nešto može oduševiti. Četvrti dan pokazuje koliko nam je do toga doista stalo.
U vremenu kada se brzo oduševljavamo i još brže zaboravljamo, istinska vrijednost ljudi, djela i zajednica otkriva se u ustrajnosti, odgovornosti i spremnosti da ostanemo posvećeni onome što smo započeli i nakon što prođu prve čestitke i početno zanimanje.
