Tuđi uspjeh nije naš poraz

– zašto nas boli tuđa sreća, zavist oduzima mir, zahvalnost ga vraća, radovati se tuđem uspjehu znak je veličine

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Uspoređivanje koje nam krade mir

Postoje ljudi koji se iskreno raduju tuđem uspjehu, ali i oni kojima tuđa sreća teško pada. Netko je kupio kuću, dobio bolji posao, završio školovanje, ostvario životni san ili stekao priznanje za svoj rad. Umjesto čestitke, ponekad se pojavi pitanje: „A zašto ne ja?“ U svijetu u kojem svakodnevno gledamo tuđe uspjehe, lako je steći dojam da svi napreduju, samo mi stojimo na mjestu. Društvene mreže dodatno hrane takvu sliku jer nam prikazuju tuđe najbolje trenutke, a rijetko njihove brige, odricanja i neuspjehe. Uspoređivanje tada prestaje biti poticaj i postaje teret. Čovjek više ne promatra ono što ima, nego ono što mu nedostaje. Ne raduje se vlastitom napretku jer je uvijek netko ispred njega. A život u kojem stalno mjerimo svoje blagodati tuđim postignućima teško može biti ispunjen zahvalnošću i unutarnjim mirom.

Allahove blagodati nisu ograničene

Način na koji promatramo tuđe blagodati često otkriva koliko smo svjesni onih koje je Allah podario nama. Kur’an časni nas upozorava na opasnost takvog razmišljanja: „I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlikovao.“ (En-Nisa, 32.) Ovaj ajet ne poziva čovjeka da odustane od svojih ambicija, niti zabranjuje želju za napretkom. On nas uči da ne gledamo na tuđe blagodati kao na nepravdu prema nama. Allah svakome daje različite mogućnosti, sposobnosti, iskušenja i životne prilike. Ono što je nekome dar, drugome može biti veliko iskušenje, a ono što izvana izgleda kao uspjeh ne mora uvijek donositi sreću. Koliko puta poželimo nečiji položaj, a ne znamo kakvu odgovornost nosi? Koliko puta zavidimo na nečijem imetku, ne poznajući njegove brige? Tuđa nafaka ne umanjuje našu, kao što ni tuđe znanje, ugled ili uspjeh ne zatvaraju vrata našim mogućnostima. Umjesto da brojimo ono što je drugima dano, korisnije je zapitati se koliko smo zahvalni na onome što je povjereno nama.

Srce koje se raduje drugome

Poslanik islama Muhammed, a.s., je rekao: „Nitko od vas neće potpuno vjerovati dok ne bude želio svome bratu ono što želi sebi.“ (Buhari i Muslim.) Ovaj hadis postavlja visoko mjerilo međuljudskih odnosa. Nije dovoljno samo ne nanositi štetu drugome. Potrebno je razvijati srce koje se zna radovati njegovu dobru. To nije uvijek jednostavno. Lako je čestitati čovjeku čiji nas uspjeh ni na koji način ne dotiče. Pravi ispit nastaje kada uspije netko s kim se uspoređujemo, tko je krenuo s istoga mjesta ili za koga smo mislili da nema veće mogućnosti od nas. Tu se pokazuje razlika između zavisti i zdrave želje za napretkom. Jedno je poželjeti da i sami steknemo znanje, postignemo rezultat ili učinimo dobro djelo poput drugoga. Sasvim je drugo priželjkivati da on izgubi ono što je ostvario. Prva želja može nas pokrenuti, a druga nas iznutra iscrpljuje. Zavist rijetko oduzme nešto onome kome zavidimo, ali često oduzima mir onome tko je nosi.

Čestitka kao ispit karaktera

U obitelji, susjedstvu, na radnom mjestu, pa i u džematu, svakodnevno imamo priliku pokazati kako doživljavamo tuđi napredak. Hoćemo li pohvaliti nečiji trud ili odmah tražiti nedostatke? Hoćemo li podržati mladoga čovjeka koji pokazuje sposobnost i ambiciju ili ga doživjeti kao prijetnju vlastitom položaju? Možemo li priznati da je netko drugi u određenom poslu uspješniji od nas, a da pritom ne osjećamo kako smo manje vrijedni? Posebno je zanimljivo koliko se brzo iskrena čestitka može pretvoriti u umanjivanje nečijeg postignuća: „Imao je sreće“, „Netko mu je pomogao“, „Nije to ništa posebno“. Možda su neke od tih tvrdnji i točne, ali vrijedi se zapitati zašto nam je toliko važno izgovoriti ih baš u trenutku kada bismo se trebali radovati. Zrela zajednica ne boji se uspješnih pojedinaca. Ona ih prepoznaje, podržava i stvara prostor da njihovo znanje i sposobnosti koriste svima. Ondje gdje se ljudi međusobno potiču, uspjeh jednoga postaje ohrabrenje mnogima. Zajednica u kojoj se ljudi raduju tuđim uspjesima ne gubi na vlastitoj vrijednosti, nego postaje snažnija, složnija i bogatija.

Magnet duhovnosti: radovati se bez uspoređivanja

Jedna od najljepših osobina duhovno izgrađenog čovjeka jest sposobnost da se iskreno raduje tuđem dobru, a da pritom ne zaboravi vlastiti put. Takav čovjek zna da život nije natjecanje u kojem samo jedan može pobijediti. Ne mora biti najbogatiji da bi bio zahvalan, najpoznatiji da bi bio koristan niti najuspješniji da bi bio zadovoljan. Njegova vrijednost ne ovisi o tome koliko je drugih ostavio iza sebe, nego koliko je dobra učinio i koliko je pošteno iskoristio prilike koje su mu dane. Sljedeći put kada čujemo da je netko ostvario nešto lijepo, pokušajmo mu čestitati bez zadrške, uputiti dovu za njegov bereket i zapitati se što iz njegovog primjera možemo naučiti. To je mala, ali važna vježba srca. Možda ne možemo birati koliko će drugi uspjeti, ali možemo birati hoće li nas njihov uspjeh učiniti boljima ili ogorčenijima. Tuđi uspjeh nije naš poraz. Pravi poraz nastaje onda kada zbog tuđeg dobra prestanemo prepoznavati vlastite blagodati.

Tuđi uspjeh nije naš poraz, nego prilika da nadvladamo zavist, ojačamo zahvalnost i naučimo se iskreno radovati dobru drugih.