Koliko nam je dovoljno?

– svijet koji nas stalno uvjerava da nam nešto nedostaje, između potrebe za napretkom i zamke nezasitnosti, zahvalnost kao mjera istinskog bogatstva

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Svijet koji nas uvjerava da nam još nešto treba

Imamo više nego mnoge generacije prije nas, a sve češće živimo s osjećajem da nam nešto nedostaje. Možda problem nije uvijek u tome koliko imamo, nego u tome jesmo li ikada odredili koliko nam je dovoljno. Nikada čovjek nije imao toliko mogućnosti da vidi što drugi imaju. Nekada smo se uspoređivali sa susjedom, rođakom ili kolegom. Danas, čim otvorimo mobitel, pred nama su tuđe kuće, automobili, putovanja, odjeća, restorani, poslovi i uspjesi. I nije potrebno da nam išta nedostaje da bismo počeli osjećati nedostatak. Dovoljno je vidjeti da netko ima više. Na tome počiva velik dio suvremene potrošačke kulture. Ono što danas želimo sutra ćemo imati, a prekosutra će nam se ponuditi nešto novo. Telefon koji nas je prije dvije godine oduševljavao sada nam izgleda star. Automobil koji smo dugo željeli više nije poseban čim se pokraj njega parkira bolji. Čak smo i iskustva počeli trošiti: putovanje još nije završilo, a već razmišljamo kamo ćemo sljedeće. Problem više nije samo u tome što čovjek želi imati. Problem nastaje kada izgubi sposobnost osjetiti da već ima.

Kur’an ne zabranjuje imati – uči nas mjeri

Islam čovjeka ne odgaja da bježi od dunjaluka, nego da nauči živjeti na njemu bez robovanja onome što posjeduje. Islam ne traži od čovjeka da se odrekne dunjaluka, da prestane napredovati ili da se osjeća krivim zato što lijepo živi. Kur’an upozorava na nešto mnogo dublje – da ono što posjedujemo ne počne posjedovati nas. Svevišnji Allah, dž.š., kaže: „Nadmetanje u umnožavanju zaokuplja vas sve dok grobove ne posjetite.“ (Et-Tekasur, 1.-2.) U ovom kratkom ajetu gotovo je opisana čitava jedna civilizacijska utrka. Nije rečeno samo da ljudi imaju mnogo, nego da se nadmeću u povećavanju. Još novca. Još položaja. Još kvadrata. Još priznanja. Još pogleda drugih ljudi. Granica se stalno pomiče. Čovjek trči prema nečemu što naziva uspjehom, a Kur’an ga iznenada podsjeća da postoji mjesto na kojem svako nadmetanje prestaje. Tamo više nije važno tko je imao više, nego što je učinio s onim što mu je bilo dano.

Bogatstvo koje ne stane na bankovni račun

Allahov poslanik Muhammed, a.s., je rekao: „Nije bogatstvo u mnoštvu imetka, nego je pravo bogatstvo bogatstvo duše.“ (Buhari i Muslim) To ne znači da je siromaštvo vrlina niti da je imetak problem. Siromaštvo može biti teško iskušenje, a imetak ogromna blagodat. Hadis govori o nečemu drugom: čovjek može imati mnogo i ostati siromašan u sebi jer mu nikada nije dovoljno. A može posjedovati manje, ali živjeti bez stalne gladi za tuđim životom. Takav čovjek zna uživati u onome što ima bez zavisti prema onome što nema. Zahvaljuje, ali i radi. Napreduje, ali se ne uspoređuje neprestano. Želi više od sebe, ali ne mora imati više od svakoga drugoga. Jer prava mjera bogatstva nije samo u onome što čovjek može sebi priuštiti, nego i u onome bez čega može ostati miran. Tko je bogat iznutra, neće osiromašiti svaki put kada vidi da netko drugi ima više.

Jesmo li potrebe zamijenili željama?

Vrijedi ponekad stati pred neku novu kupnju, odluku ili ambiciju i pitati se: Treba li mi ovo ili samo želim osjećaj koji mislim da će mi ovo dati? To pitanje danas nije bezazleno. Industrija oglašavanja ne prodaje nam samo proizvode. Prodaje nam osjećaje. Ne kupujemo samo automobil – kupujemo sliku uspjeha. Ne kupujemo samo odjeću – kupujemo dojam o sebi. Ne objavljujemo uvijek fotografiju zato što želimo sačuvati uspomenu, nego ponekad zato što želimo da drugi vide gdje smo bili. Čak se i osobna vrijednost može početi mjeriti reakcijama nepoznatih ljudi. Tu duhovnost postaje vrlo praktična. Ona čovjeku vraća unutarnju mjeru. Uči ga da ne mora sve što može kupiti i kupiti, da ne mora sve što vidi poželjeti i da ne mora svaki svoj uspjeh nekome pokazati. Sloboda nije samo moći imati. Sloboda je i moći reći: ovo mi ne treba. Jer nije siromašan samo onaj koji nema, nego i onaj koji nikada ne osjeti da mu je dovoljno.

Dovoljno nije isto što i malo

Pogrešno bi bilo zahvalnost pretvoriti u opravdanje za lijenost. Musliman treba raditi, stvarati, obrazovati se, razvijati posao, uređivati kuću, pomagati obitelji i ostavljati iza sebe nešto bolje. Zajednice također trebaju imati velike planove. Da su se ljudi kroz povijest zadovoljavali svakim postojećim stanjem, ne bi bilo ni škola, ni bolnica, ni velikih vakufa, ni mnogih djela kojima se danas koristimo. Ali postoji razlika između rasta i nezasitnosti. Rast pita: što još mogu učiniti? Nezasitnost pita: što još mogu imati? Rast čovjeka širi prema drugima, a nezasitnost ga često zatvara u sebe. Možda je najbolja provjera našega imetka vrlo jednostavna: što se događa s dobrima koja kroz naše ruke prolaze? Ako s povećanjem naših mogućnosti raste i dobro koje činimo, onda imetak dobiva smisao. Ako raste samo popis onoga što nam još nedostaje, možda nije problem u količini.

Jedno pitanje koje vrijedi ponijeti sa sobom

Duhovno zadovoljan čovjek nije čovjek bez želja. On ima želje, planove i ciljeve, ali svoju vrijednost ne određuje prema onome što još nije dobio. Zna se radovati ručku za svojim stolom, ljudima koji su još uz njega, zdravlju dok ga služi, krovu koji ga štiti i miru koji se ne može naručiti niti kupiti. Možda nam zato danas, usred svijeta koji nas svakoga dana pita što još želimo, treba jedno sasvim drukčije pitanje: Koliko nam je zapravo dovoljno? Jer čovjek koji na to pitanje nema odgovor može provesti cijeli život povećavajući ono što ima, a da se osjećaj nedostatka nikada ne smanji. Zahvalnost ne počinje onda kada dobijemo sve što želimo. Počinje onda kada prepoznamo vrijednost onoga što nam je Allah već dao. Možda nam ne treba još više da bismo bili sretniji, nego više svijesti o onome što već imamo. Srce koje zna reći „elhamdulillah“ prestaje mjeriti život samo onim što mu nedostaje. A možda je najveće bogatstvo upravo trenutak u kojem čovjek iskreno može reći: imam dovoljno da budem zahvalan.

Pravo bogatstvo nije u tome da imamo sve što želimo, nego da znamo prepoznati koliko već imamo, biti zahvalni na tome i ne dopustiti da želja za više zarobi naše srce.