Koga slušamo i zašto mu vjerujemo?

– vjerski autoritet između znanja, povjerenja i odgovornosti, poštovati autoritet ne znači odreći se vlastitog razmišljanja, od reisu-l-uleme do imama – odgovornost koja povezuje zajednicu

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Duhovna vertikala

Izbor novog reisu-l-uleme povod je da razmislimo o nečemu što često podrazumijevamo, a rijetko objašnjavamo. Znamo tko je reis, znamo tko je muftija, poznajemo svojega imama. Obraćamo im se za savjet, slušamo njihove hutbe i očekujemo da nam pomognu razumjeti vjeru. Međutim, koliko smo puta razmišljali o tome odakle dolazi njihov autoritet? Proizlazi li on iz položaja koji obnašaju, znanja koje posjeduju, načina na koji žive ili povjerenja koje su stekli među ljudima? Vjerski autoritet nije samo pitanje ustroja Islamske zajednice. On se tiče našeg odnosa prema znanju, odgovornosti, istini i ljudima koji nas poučavaju vjeri. Duhovna vertikala ne postoji samo zato da bi se znalo tko koga predvodi, nego da bi se znalo tko za što odgovara. Njezina snaga ne proizlazi iz hijerarhije položaja, nego iz vjerodostojnosti ljudi koji ih obnašaju. Što je nečija dužnost viša, to bi njegova poniznost pred Bogom i odgovornost prema ljudima trebale biti veće. Jer u vjeri autoritet ne bi smio biti udaljenost između predvodnika i vjernika, nego most povjerenja koji ih povezuje.

Znanje koje obvezuje

U vjeri znanje nije samo izvor autoriteta, nego i velika odgovornost prema istini, ljudima i Uzvišenom Allahu. Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: „Pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate.“ (En-Nahl, 43.) Ovaj kur’anski poziv podsjeća nas da čovjek ne mora znati sve, ali mora znati prepoznati one od kojih može učiti. Vjera ne traži da svatko samostalno odgovara na svako složeno pitanje. Ona nas upućuje na znanje, proučavanje i odgovornost u njegovu prenošenju. Reisu-l-ulema, muftija i imam imaju različite dužnosti, ali ih povezuje obveza da vjersko znanje prenose savjesno i razumljivo. Njihova riječ može pomoći čovjeku da pronađe odgovor, otkloni nedoumicu ili donese važnu životnu odluku. Zbog toga vjersko znanje nije samo osobno postignuće onoga tko ga posjeduje. Ono je emanet prema ljudima kojima se prenosi. Znanje daje težinu izgovorenoj riječi, ali tek odgovornost prema istini i ljudima pokazuje njezinu stvarnu vrijednost. Onaj tko druge poučava vjeri mora biti svjestan da ne prenosi samo ono što zna, nego svojim postupcima svjedoči koliko u to vjeruje.

Poštovanje nije nepogrešivost

Poslanik islama Muhammed, a.s., je rekao: „Vjera je iskren savjet.“ Kada su ga upitali kome, odgovorio je: „Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovu Poslaniku, vođama muslimana i svim muslimanima.“ (Muslim) Ovaj hadis pokazuje da se odnos prema vjerskim autoritetima ne temelji na slijepom prihvaćanju svega što izgovore. Poštovanje podrazumijeva uvažavanje znanja i odgovornosti, ali ne isključuje pitanje, razgovor, dobronamjernu primjedbu ili potrebu za dodatnim objašnjenjem. Reis, muftija i imam nisu nepogrešivi ljudi. Oni mogu pogriješiti, nešto previdjeti ili određeno pitanje procijeniti drukčije od drugih učenih ljudi. Njihov autoritet ne umanjuje priznanje vlastite pogreške. Naprotiv, spremnost na ispravak često dodatno učvršćuje povjerenje. Vjerski autoritet ne postoji da bi čovjeka oslobodio razmišljanja, nego da bi mu pomogao odgovornije razmišljati. Autoritet koji ne dopušta pitanja postupno gubi povjerenje, dok onaj koji prihvaća iskren razgovor pokazuje da mu je istina važnija od vlastitog položaja.

Od velikih institucija do maloga džemata

Vjerski autoritet svoju stvarnu vrijednost pokazuje tek onda kada se s razine institucije i službene dužnosti spusti u svakodnevni život čovjeka, među njegove brige, pitanja, potrebe i očekivanja. Novi reisu-l-ulema vodit će Islamsku zajednicu na njezinoj najvišoj vjerskoj razini. Muftije imaju odgovornost za vjerski život na području svojega djelovanja, dok je imam onaj s kojim se vjernik najčešće neposredno susreće. Iako su njihove dužnosti različite, ljudi ih često procjenjuju prema vrlo sličnim mjerilima: znaju li saslušati, jesu li pravedni, govore li razumljivo i pokazuju li vlastitim ponašanjem ono čemu druge poučavaju? Vjernik možda nikada neće osobno razgovarati s reisu-l-ulemom, ali će njegov odnos prema Islamskoj zajednici uvelike oblikovati iskustvo koje ima u vlastitom džematu. Ondje se vjerski autoritet ne susreće samo tijekom hutbe. Susreće se na dženazi, u bolesti, obiteljskim teškoćama, razgovoru s roditeljima, radu s djecom i svakodnevnim susretima. Ponekad će čovjek više zapamtiti način na koji mu se imam obratio nego cijelo predavanje koje je održao.

Autoritet koji se ne može narediti

Vjerski autoritet ne stječe se samim preuzimanjem dužnosti, nego se svakodnevno potvrđuje odnosom prema ljudima i dosljednošću vlastitih postupaka. Ljudi mogu prihvatiti nečiji položaj, ali povjerenje poklanjaju tek onda kada u njegovim riječima i djelima prepoznaju istoga čovjeka. Dužnost se može povjeriti odlukom nadležnog tijela, ali se povjerenje ljudi ne može osigurati samo imenovanjem. Ono nastaje postupno, kroz dosljednost, pravednost, dostupnost i odnos prema drugima. Vjerski autoritet posebno je osjetljiv jer ljudi od njega očekuju više od stručnosti. Očekuju moralnu odgovornost. Ne traže savršenog čovjeka, ali s pravom očekuju da onaj tko govori o poštenju nastoji biti pošten, da onaj tko poziva na zajedništvo ne potiče podjele i da onaj tko poučava skromnosti ne smatra sebe važnijim od ljudi kojima služi. Istodobno, ni vjernici ne mogu svu odgovornost za vlastiti duhovni život prepustiti vjerskim službenicima. Imam može poučiti, savjetovati i upozoriti, ali ne može umjesto drugoga klanjati, odgajati njegovo dijete ili donositi njegove moralne odluke. Dobar vjerski autoritet ne stvara ljude koji bez njega ne znaju živjeti vjeru, nego ljude koji je sve bolje razumiju i samostalno prakticiraju. Istinski autoritet ne traži da mu se ljudi dive, nego nastoji biti dostojan njihova povjerenja.

Maljevac i odgovornost koja počinje od nas

U Džematu Maljevac tijekom proteklih 28 godina imali smo priliku vidjeti koliko su za život jedne zajednice važni međusobno povjerenje, suradnja i spremnost na preuzimanje odgovornosti. Gradnja Islamskog centra dodatno nas je naučila da nijedan čovjek, bez obzira na svoju dužnost, ne može sam ostvariti ono što pripada cijeloj zajednici. Imam ima svoju ulogu, džematski odbor svoju, a svaki džematlija mogućnost da pridonese zajedničkom dobru. Slično vrijedi i za Islamsku zajednicu u cjelini. Izborom novog reisu-l-uleme započinje novo razdoblje njezina vodstva, ali njezina snaga neće ovisiti samo o čovjeku koji je predvodi. Ovisit će i o znanju, odgovornosti, međusobnom poštovanju i svakodnevnom djelovanju svih njezinih članova. U vremenu kada je lako javno govoriti, prosuđivati i osporavati, posebno je važno sačuvati sposobnost da saslušamo one koji znaju, ali i da vlastitu odgovornost ne izgubimo u sjeni njihova autoriteta. Na kraju, možda je najvažnije pitanje koje trebamo postaviti sebi: poštujemo li vjerske autoritete samo zbog položaja koji imaju ili zbog vrijednosti koje bi trebali predstavljati? Reisu-l-ulema, muftija i imam nose različite odgovornosti, ali nijedna od tih dužnosti nije sama sebi svrha. Njihovo poslanje ostvaruje se u služenju vjeri i ljudima, očuvanju povjerenja i prenošenju znanja. A naša je odgovornost da ih poštujemo, da od njih učimo, da im dobronamjerno pomažemo i da ne očekujemo od njih ono što smo sami dužni učiniti. Jer istinski vjerski autoritet ne mjeri se samo brojem ljudi koji ga slušaju, nego i time koliko im pomaže da budu bolji ljudi.

Istinski vjerski autoritet ne počiva na položaju i tituli, nego na znanju, moralnoj dosljednosti i povjerenju koje se svakodnevno opravdava odgovornim služenjem vjeri i ljudima.