Čovjek se poznaje po onome što ne mora učiniti

– dobro koje nadilazi obvezu otkriva istinsku veličinu čovjeka, vjera se prepoznaje u djelima, činiti dobro i onda kada ne moramo

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Dobrota počinje gdje prestaje obveza

Čovjekovu istinsku vrijednost ne otkrivaju samo njegove dužnosti, nego i postupci na koje ga nitko ne obvezuje. Postoje stvari koje čovjek mora učiniti jer ga na to obvezuju zakon, posao, obitelj, društvo ili vjera. Postoje, međutim, i one koje ne mora, ali ih ipak čini. Nitko ga ne poziva, ne proziva niti od njega nešto zahtijeva. Ne očekuje ga nagrada, ne prijeti mu kazna, a često neće dobiti ni običnu zahvalu. Ipak, odlučuje pomoći, darovati, saslušati, posjetiti ili nekome olakšati život. U takvim se trenucima otkriva jedna od najljepših dimenzija ljudskoga karaktera. Čovjek tada ne postupa samo prema pravilima koja su mu zadana, nego prema vrijednostima koje je usvojio. Obveza pokazuje koliko smo odgovorni, a dobro koje činimo izvan obveze otkriva koliko smo ljudi. Nije teško prepoznati čovjeka koji radi ono što mora. Mnogo je zanimljivije promatrati što će učiniti kada ima potpunu slobodu izbora. Hoće li proći pokraj tuđe potrebe ili će zastati? Hoće li svoje vrijeme sačuvati samo za sebe ili će njegov dio pokloniti drugome? Hoće li čekati da ga netko zamoli ili će sam prepoznati priliku za dobro?

Pravednost daje pravo, dobročinstvo više

Časni Kur’an nas uči da se dobročinstvo ne iscrpljuje u izvršavanju propisanoga. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini i da se bližnjima udjeljuje…“ (En-Nahl, 90.) U ovom ajetu posebno je zanimljiv odnos između pravednosti i dobročinstva. Pravednost podrazumijeva da drugome damo ono što mu pripada, dok dobročinstvo otvara prostor da mu pružimo i više od toga. Pravedan čovjek neće uskratiti tuđe pravo, ali dobročinitelj neće ostati ravnodušan ni prema potrebi koja nije njegova obveza. Pravednost uređuje odnose među ljudima, a dobročinstvo ih oplemenjuje. Društvo u kojem svatko izvršava samo ono što mora može biti uređeno, ali društvo u kojem ljudi dragovoljno čine dobro postaje toplije, sigurnije i humanije. U vjeri se ne odgajamo samo da ne činimo nepravdu, nego i da budemo izvor koristi drugima. Između onoga što nam je dopušteno i onoga što je najljepše učiniti postoji prostor u kojem se oblikuje naša duhovna zrelost.

Prepoznati potrebu prije molbe

Poslanik islama Muhammed, a.s., je rekao: „Tko otkloni od vjernika neku dunjalučku nevolju, Allah će od njega otkloniti jednu od nevolja Sudnjega dana.“ (Muslim) Ovaj hadis ne govori o velikim projektima, iznimnim mogućnostima ili ljudima koji raspolažu posebnim bogatstvom. Govori o čovjeku koji primjećuje tuđu teškoću i odlučuje nešto poduzeti. Nekada je to materijalna pomoć, nekada savjet, a ponekad nekoliko minuta iskrenoga razgovora. Posebna vrijednost takvoga postupka nalazi se u činjenici da čovjek izlazi iz vlastitoga svijeta i prepoznaje da i drugi nose terete koje možda ne vidimo. Nisu sve nevolje glasne, niti svaka potreba dolazi s izgovorenom molbom. Postoje ljudi koji neće tražiti pomoć, premda im je potrebna. Postoje oni koji će se nasmiješiti dok prolaze kroz teške životne trenutke. Osjetljivost za takve ljude ne nastaje sama od sebe. Ona se razvija odgojem, vjerom, iskustvom i spremnošću da vlastitu udobnost povremeno stavimo u drugi plan. Veličina naše vjere ogleda se i u sposobnosti da prepoznamo tuđu teškoću prije nego što nas netko zamoli za pomoć.

Vrijednost dobrog djela počinje u namjeri

Nije svako dobro djelo jednako vrijedno u očima ljudi, a još manje možemo znati njegovu vrijednost kod Uzvišenog Allaha. Iza istoga postupka mogu stajati različite namjere, od iskrene želje da pomognemo do potrebe da nas drugi primijete i pohvale. Ipak, dobrovoljno dobro otvara još jedno važno pitanje: zašto ga činimo? Čovjek može pomagati drugima iz različitih pobuda. Nekoga pokreće suosjećanje, nekoga osjećaj pripadnosti, a nekoga želja da bude prihvaćen i pohvaljen. Vanjski postupak može izgledati jednako, ali njegova unutarnja vrijednost nije uvijek ista. Islamsko razumijevanje dobrih djela posebno naglašava nijjet, namjeru s kojom čovjek pristupa onome što radi. Pomoći nekome kada nas svi gledaju može biti lijepo, ali pomoći kada nitko ne zna za naš postupak pokazuje drukčiju razinu iskrenosti. To ne znači da dobro treba skrivati pod svaku cijenu. Javno dobro može potaknuti druge i otvoriti put novim dobročinstvima. Važno je, međutim, da pohvala ne postane razlog zbog kojega činimo dobro niti njezin izostanak razlog zbog kojega ćemo od dobra odustati. Istinska dobrota ne prestaje onda kada prestane pozornost drugih ljudi. Ona proizlazi iz svijesti da naše postupke, uključujući i one najmanje, poznaje Uzvišeni Allah, dž.š.

Između „nije moj posao“ i „mogu pomoći“

U svakodnevnom životu često se susrećemo s rečenicom: „To nije moj posao.“ Ponekad je ona sasvim opravdana jer nitko ne može preuzeti sve tuđe odgovornosti. Čovjek ima svoje obveze, granice i mogućnosti. Međutim, problem nastaje kada takav način razmišljanja postane naše trajno opravdanje za ravnodušnost. Vidimo nešto što bismo mogli popraviti, ali čekamo drugoga. Primijetimo čovjeka kojemu možemo pomoći, ali zaključimo da će se već netko pobrinuti za njega. Znamo da bi nekoliko naših riječi nekome mnogo značilo, ali ih prešutimo jer nismo dužni ništa reći. Tako se između onoga što možemo i onoga što stvarno činimo postupno stvara udaljenost. S druge strane, postoje ljudi koji ne pitaju uvijek tko je nadležan, nego što oni mogu učiniti. Ne preuzimaju tuđi život na svoja leđa, ali ne okreću glavu od onoga što je u njihovoj moći. Takvi ljudi često nisu najglasniji članovi zajednice. Njihov doprinos prepoznajemo tek kada izostanu. Tada shvatimo koliko su svakodnevnih poslova, susreta i malih znakova pažnje godinama nosili svojom dobrom voljom.

Maljevac – zajednica ljudi koja daje više

O ovoj temi posebno razmišljam promatrajući život našega džemata i izgradnju Islamskog centra u Maljevcu. Tijekom proteklih godina susreli smo brojne ljude koji su učinili mnogo više od onoga što se od njih moglo očekivati. Netko je darovao novac, netko materijal, netko svoje znanje, a netko sate i dane vlastitoga vremena. Naši volonteri izlaze pred putnike, nude vodu, osvježenje ili pomoć, razgovaraju s ljudima i predstavljaju zajednicu. Nitko ih na to ne prisiljava. Mogli bi svoje slobodno vrijeme provesti drukčije, a ipak dolaze. Slično je i s brojnim donatorima koji možda nikada neće živjeti u Maljevcu niti svakodnevno koristiti prostor koji pomažu graditi. Njihov doprinos nije posljedica osobne koristi, nego svijesti da se vrijedne stvari ne grade isključivo za sebe. Naravno, i dobrovoljni rad ima svoje granice: potrebno je čuvati zdravlje, obitelj i vlastite obveze. Ali upravo zato svaki slobodno darovani sat, svaki iskreni trud i svaka pomoć imaju dodatnu vrijednost. U Maljevcu ne nastaje samo građevina. Kroz ovaj projekt svakodnevno učimo što znači biti odgovoran i onda kada nas nitko ne zaduži, biti prisutan i onda kada nas nitko ne pozove te ostati ustrajan i onda kada izostane priznanje.

O nama govori dobro koje sami biramo

Na kraju, možda bi bilo korisno da se svatko od nas povremeno zapita što ostaje od njegove dobrote kada se iz života uklone sve obveze, očekivanja i društvena pravila. Bismo li i tada bili spremni pomoći? Bismo li se sjetili onih kojima je potrebna naša blizina? Bismo li učinili nešto korisno za zajednicu, iako nam to nitko nije stavio u zadatak? Vjera nas uči odgovornosti, ali nas istodobno poziva da ne ostanemo samo na njezinu minimumu. Čovjek ne može uvijek učiniti mnogo, ali gotovo uvijek postoji nešto dobro što može učiniti. Nekada će to biti velika odluka, a nekada sitnica koju će svi drugi zaboraviti. Možda je ta sitnica nekome promijenila dan, vratila nadu ili olakšala teret. Jer čovjeka ne određuje samo ono što je bio dužan učiniti, nego i ono dobro koje je mogao izbjeći, a ipak ga je izabrao.

Istinska vrijednost čovjeka ne očituje se samo u ispunjavanju obveza, nego i u iskrenoj namjeri, osjetljivosti za potrebe drugih i spremnosti da dobrovoljno daruje svoje vrijeme, trud i mogućnosti, jer vjera svoju puninu pokazuje onda kada dobro činimo i bez očekivanja, prisile ili priznanja.