Tko upravlja našom pažnjom

– pažnja kao najdragocjeniji dar koji svakodnevno trošimo, između digitalne buke i potrebe za duhovnom sabranošću, upravljamo li svojim vremenom ili drugi upravljaju nama

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Svijet nam je na dlanu, a život nam izmiče

Nikada se nije toliko toga borilo za čovjekovu pažnju kao danas. Čovjek danas može biti prisutan na deset mjesta, a odsutan ondje gdje je najpotrebniji. U džepu nosi gotovo cijeli svijet, ali mu sve češće izmiče ono što se događa pred njegovim očima. Upoznat je s događajima na drugim kontinentima, a ne primjećuje zabrinutost na licu vlastitog djeteta. Zna što je netko objavio prije nekoliko minuta, ali se ne sjeća kada je posljednji put s nekim razgovarao bez pogledavanja u telefon. Naša pažnja zapravo postala je predmet neprestane borbe. Za nju se natječu društvene mreže, reklame, vijesti, poruke i obavijesti. Sve nas nešto poziva, prekida i uvjerava da je baš sada važno. A jesmo li se ikada ozbiljno zapitali tko zapravo odlučuje čemu ćemo posvetiti svoje misli, vrijeme i osjećaje? Možda nam najveća opasnost ne prijeti od onoga što ne znamo, nego od onoga što više ne primjećujemo. Dok pokušavamo biti u tijeku sa svime što se događa oko nas, sve češće gubimo dodir s onim što se događa u nama.

Božji znakovi traže budno srce i otvoren um

U vremenu neprestane rastresenosti sve je teže sačuvati prostor za misao koja nadilazi svakodnevnu užurbanost. Kur’an časni nas poziva na promatranje, razmišljanje i dubokim razumijevanje. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana, zaista, su znamenja za razumom obdarene.” (Ali Imran, 190.) Ovaj ajet podsjeća nas da svijet nije samo prostor kroz koji prolazimo, nego i knjiga koju trebamo čitati otvorenim očima i budnim srcem. Međutim, za razmišljanje je potrebna pažnja. Teško je prepoznati znakove Božje mudrosti ako nam misli neprestano lutaju. Možemo gledati, a ne vidjeti; slušati, a ne razumjeti; učiti, a ne promišljati. Duhovnost ne počinje količinom informacija koje posjedujemo, nego sposobnošću da se zaustavimo pred onim što ima istinsku vrijednost. Nije svaka obavijest važna, kao što ni svaka tišina nije prazna. Ponekad nam upravo ono što ne traži našu pažnju ima najviše toga za reći. Možda se duhovna zrelost najbolje prepoznaje u sposobnosti da među bezbrojnim prolaznim sadržajima prepoznamo ono što ima trajnu vrijednost.

Vrijeme koje gubimo, a ne možemo vratiti

Posljednji Allahov poslanik Muhamed, a.s., je rekao: „Dvije su blagodati u pogledu kojih su mnogi ljudi na gubitku: zdravlje i slobodno vrijeme.” (Buhari) Ovaj hadis danas možemo razumjeti i kroz način na koji trošimo svoju pažnju. Vrijeme ne gubimo samo onda kada ništa ne radimo. Gubimo ga i kada ga ispunjavamo sadržajima koji nas ne obogaćuju, razgovorima koji nas iscrpljuju i informacijama koje nam ne koriste. Nekada smo tražili čime ćemo ispuniti slobodne trenutke, a danas gotovo da nemamo trenutka koji netko drugi nije pokušao ispuniti umjesto nas. Digitalne platforme dobro poznaju naše navike, zanimanja i slabosti. Njihov je interes zadržati nas što dulje, dok bi naš interes trebao biti znati kada je dosta. Tu se otvara pitanje osobne slobode. Čovjek može imati mogućnost izbora, a ipak živjeti prema ritmu koji mu određuju drugi.

Zajedno za stolom, a svatko u svom svijetu

Pogledajmo samo koliko se naš odnos prema svakodnevici promijenio. Za obiteljskim stolom sjedimo zajedno, ali svatko prati svoj ekran. Tijekom razgovora pogled nam bježi prema telefonu čim se začuje zvuk obavijesti. Na putovanju više razmišljamo kako ćemo zabilježiti prizor nego kako ćemo ga doživjeti. Čak nam i u namazu, dok stojimo pred svojim Gospodarom, misli znaju odlutati prema obvezama, porukama i događajima koji mogu pričekati. Nije problem u tome što koristimo suvremenu tehnologiju. Ona nam olakšava život, povezuje udaljene ljude i otvara mogućnosti kakve raniji naraštaji nisu imali. Problem nastaje kada sredstvo počne upravljati čovjekom, a čovjek izgubi sposobnost određivanja granice. Možda bismo se trebali manje pitati koliko vremena provodimo na internetu, a više koliko smo tijekom toga vremena zaista prisutni u vlastitom životu. Tehnologija treba služiti nama, a ne mi njoj.

Snaga susreta u vremenu povezanosti

U Maljevcu, gdje se svakodnevno susreću ljudi različitih životnih putova, osobito se može osjetiti vrijednost neposrednog susreta. Putnik koji zastane, volonter koji ga dočeka, dijete koje postavi neočekivano pitanje ili stariji čovjek koji želi podijeliti svoje iskustvo podsjećaju nas da se najvažnije stvari ne događaju uvijek ondje gdje je najveća buka. Ponekad je dovoljno nekome pokloniti nekoliko minuta nepodijeljene pažnje. Ne gledati na sat, ne posezati za telefonom i ne razmišljati što nas sljedeće čeka. Takva prisutnost postaje oblik poštovanja, a može biti i dobro djelo. Duhovnost se ne očituje samo u onome što izgovaramo i činimo, nego i u načinu na koji smo prisutni pred Bogom, pred ljudima i pred vlastitom savješću. Sabranost u namazu, pažnja prema obitelji i osjetljivost za potrebe drugih nisu odvojeni svjetovi. Sve su to izrazi čovjekove sposobnosti da prepozna ono što zaslužuje njegovo vrijeme. U svijetu koji nas neprestano požuruje, iskrena pažnja postaje jedan od najljepših darova koje možemo pokloniti drugome. Čovjek možda neće zapamtiti sve što smo mu rekli, ali će dugo pamtiti osjećaj da nam je u tom trenutku bio važan.

Pažnju vratimo onome što vrijedi

Možda najveći izazov našega doba nije nedostatak vremena, nego nedostatak svjesne prisutnosti. Ne možemo zaustaviti protok informacija niti utišati sve što nas okružuje, ali možemo odlučiti čemu ćemo dati prednost. Možemo odložiti telefon dok razgovaramo s djetetom, odvojiti vrijeme za Kur’an bez žurbe, obaviti namaz bez stalnog vraćanja mislima na svakodnevne obveze i dopustiti sebi trenutke u kojima ništa ne moramo pratiti, komentirati ni dokazivati. Na kraju života vjerojatno se nećemo sjećati većine vijesti koje smo pročitali, objava koje smo pregledali i poruka na koje smo odmah odgovorili. Pamtit ćemo ljude kojima smo bili blizu, riječi koje su nas promijenile i trenutke u kojima smo istinski živjeli. Jer ono čemu poklanjamo pažnju postupno oblikuje ono što postajemo. A čovjek koji ne upravlja svojom pažnjom lako može izgubiti iz vida i smjer vlastitoga života.

U svijetu koji se neprestano bori za našu pažnju, istinska je mudrost sačuvati vrijeme, sabranost i duhovnu prisutnost za ono što životu daje trajnu vrijednost.

Choose your language: