Ne moraš na sve odgovoriti

– vrijeme u kojem svi imaju odgovor, između šutnje i odgovornosti, posljednja riječ nije uvijek najvažnija

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Vrijeme u kojem svi imaju odgovor

Živimo u vremenu u kojem gotovo svatko ima mišljenje o svemu i osjeća potrebu odmah ga izreći. Dovoljna je jedna objava na društvenim mrežama da započne rasprava u kojoj se ljudi, često i ne poznajući jedni druge, nadmeću tko će imati posljednju riječ. Odgovaramo na komentare, objašnjavamo svoje postupke, branimo stavove i onda kada nas nitko nije pozvao da ih iznesemo. Ponekad zbog jedne rečenice izgubimo sate mira, narušimo prijateljstvo ili povrijedimo nekoga do koga nam je stalo. Čini se da je danas važnije odgovoriti brzo nego promisliti što ćemo odgovoriti. Šutnja se nerijetko doživljava kao slabost, a povlačenje iz rasprave kao priznanje poraza. No, mora li čovjek doista odgovoriti na svaku provokaciju, ispraviti svako tuđe mišljenje i dokazivati svoju istinu svakome tko je dovodi u pitanje? Što ako se jedna od naših najvećih pobjeda događa upravo onda kada imamo što reći, ali odlučimo da to nećemo izgovoriti?

Mudrost koja čuva dostojanstvo

Kur’an časni opisuje jednu osobinu robova Milostivoga: „A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada im se neznalice obrate, odgovaraju: ‘Mir vama!’“ (El-Furkan, 63.) Ovaj ajet ne govori o ljudima koji nemaju mišljenje, ne poznaju istinu ili se boje suprotstaviti drugima. Govori o ljudima koji ne dopuštaju da ih tuđe ponašanje odvede tamo gdje sami ne žele biti. Njihova smirenost nije odsutnost snage, nego sposobnost da njome upravljaju. Lako je povisiti glas kada nas netko uvrijedi. Mnogo je teže sačuvati pristojnost kada druga strana od nje odustane. Čovjek koji zna tko je i zašto nešto čini nema potrebu svoje dostojanstvo dokazivati u svakoj raspravi. Njegova vrijednost ne raste s brojem ljudi koje je nadglasao niti se smanjuje zato što je nekome prepustio posljednju riječ. Istinska snaga čovjeka ne očituje se u tome koliko glasno može odgovoriti, nego koliko dostojanstveno može ostati miran.

Između šutnje i odgovornosti

Poslanik islama Muhamed, a.s., je rekao: „Tko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.“ (Buhari i Muslim) U ovoj kratkoj poruci nalazi se ozbiljno mjerilo našega govora. Prije nego što nešto izgovorimo, trebali bismo se zapitati je li to istinito, potrebno i korisno. Nije svaka istina koju znamo namijenjena svakom trenutku, niti je svaki trenutak prikladan za raspravu. Ipak, šutnja nije uvijek vrlina. Pred nepravdom, ponižavanjem slabijih, laži koja nanosi štetu ili ugrožavanjem nečijega prava, naša riječ može biti moralna obveza. Postoji šutnja koja čuva mir, ali i ona koja čuva nepravdu. Razlika je u razlogu zbog kojega šutimo. Duhovna zrelost nije u tome da govorimo što manje, nego da znamo kada riječ ima smisla, a kada njome samo hranimo vlastitu sujetu. Nije svaka šutnja znak mudrosti, kao što ni svaka izgovorena riječ nije znak hrabrosti. Prava je mudrost prepoznati trenutak u kojem naš govor može donijeti dobro, a naša šutnja spriječiti zlo.

Ne mora svaka rasprava imati pobjednika

Koliko smo puta u obitelji, na poslu ili među prijateljima nastavili raspravu i nakon što smo shvatili da više nikoga ne slušamo? Svatko čeka svoj red da odgovori, a nitko ne pokušava razumjeti. Nekada je dovoljno priznati da smo pogriješili. Nekada treba saslušati čovjeka do kraja, premda se s njim ne slažemo. A nekada jednostavno reći da o nečemu ne želimo raspravljati. Posebno je teško odustati od odgovora kada nas netko nepravedno procijeni ili nam pripiše namjere koje nemamo. Tada se javlja potreba da sve odmah objasnimo i svakoga uvjerimo u svoju ispravnost. Međutim, nisu svi ljudi spremni čuti objašnjenje, kao što ni mi nismo uvijek spremni prihvatiti tuđe. Neke nesporazume vrijeme razriješi bolje od dugih rasprava. Neke odnose sačuva razgovor odgođen do trenutka kada se emocije smire. Nije poraz otići iz razgovora koji je prestao biti razgovor.

Maljevac kao škola strpljive riječi

Postoje mjesta na kojima svakodnevno učimo koliko izgovorena riječ može olakšati nečiju teškoću, ali i koliko je važno znati prešutjeti ono što bi je moglo povećati. Na granici u Maljevcu svakodnevno susrećemo ljude različitih navika, raspoloženja i životnih iskustava. Putnici su često umorni, zabrinuti ili nestrpljivi zbog dugog čekanja. Dovoljna je sitnica da se pojavi nezadovoljstvo, a ponekad i riječ izgovorena u ljutnji. Naši volonteri dobro znaju da nije svaki susret jednostavan. Ipak, čovjeku koji je proveo sate u koloni često više znači miran odgovor, boca vode ili malo razumijevanja nego objašnjavanje tko je u pravu. Slično je i u svakodnevnom životu džemata, u organizaciji poslova, dogovorima i zajedničkom radu. Različita mišljenja su prirodna, ali način na koji ih iznosimo određuje kakvi će odnosi među nama ostati. Duhovnost koju njegujemo u Maljevcu ne pokazuje se samo u namazu i dovi. Prepoznaje se i u tome možemo li saslušati jedni druge, prihvatiti primjedbu bez ljutnje i sačuvati poštovanje kada se ne slažemo. Mjesto koje želi biti duhovna oaza mira mora taj mir najprije njegovati u riječima svojih ljudi.

Posljednja riječ nije uvijek najvažnija

Možda bismo već danas mogli pokušati nešto jednostavno: ne odgovoriti odmah na poruku koja nas je uznemirila, ne komentirati svaku objavu koja nam se ne sviđa, ne prekidati čovjeka dok govori i ne pretvarati svako neslaganje u osobni sukob. Ništa od toga ne zahtijeva posebne uvjete, a može mnogo promijeniti u našim odnosima. Čuvanje jezika ne znači odustajanje od vlastitoga stava. Ono znači da smo naučili razlikovati ono što treba reći od onoga što samo želimo izgovoriti. Na kraju dana rijetko ćemo se sjećati svih rasprava u kojima smo imali posljednju riječ, ali ćemo dugo pamtiti riječi koje su nas povrijedile ili one kojima smo mi povrijedili druge. Vjera nas uči da smo odgovorni i za svoj govor, a život nas svakodnevno podsjeća koliko ta odgovornost može biti važna. Ne moraš pobijediti u svakoj raspravi da bi sačuvao svoje dostojanstvo. Ponekad je najveća pobjeda ne dopustiti da tuđa riječ određuje tvoje ponašanje.

Duhovna zrelost ne očituje se u potrebi da na sve odgovorimo i uvijek imamo posljednju riječ, nego u mudrosti da prepoznamo kada govoriti, kada šutjeti i kako u svakoj situaciji sačuvati dostojanstvo, mir i poštovanje prema drugima.