Što radimo s tuđim povjerenjem

– netko nam je povjerio dio svojega života, emanet nije samo ono što držimo u rukama, jesmo li ljudi kojima se može vjerovati

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Netko nam je povjerio dio svojega života

Netko nam povjeri svoju tajnu, netko svoj novac, netko dijete, netko odgovoran posao, a netko svoje životne brige. U svim tim situacijama događa se nešto što često ne primjećujemo: drugi čovjek predaje nam dio svojega života vjerujući da ga nećemo iznevjeriti. Pitanje je koliko smo svjesni težine onoga što smo primili. Povjerenje se ne može uvijek vidjeti, izmjeriti ni zapisati u ugovor, ali ga osjećamo u svakom odnosu u kojem se možemo osloniti na nečiju riječ. Ono je prisutno kada prijatelju kažemo ono što ne bismo rekli drugima, kada roditelj prepusti dijete odgojitelju, kada bolesnik vjeruje liječniku ili kada zajednica nekome povjeri odgovornost za zajedničko dobro. Često govorimo o tome koliko je teško pronaći ljude kojima možemo vjerovati, a mnogo se rjeđe pitamo kakvi smo mi kada nam netko ukaže povjerenje. Jesmo li svjesni da u tom trenutku ne dobivamo samo nečiju naklonost, nego i odgovornost koju ne bismo smjeli olako shvatiti?

Emanet nije samo ono u našim rukama

Časni Kur’an nas podsjeća na ozbiljnost povjerenih obveza: „Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite.“ (En-Nisa, 58.) U ovom ajetu sadržano je načelo koje nadilazi pojedinačne odnose i obuhvaća cijelo društvo. Povjerenje nije samo pitanje osobne čestitosti, nego i pravednosti, odgovornosti i sposobnosti da se povjerena dužnost izvrši na najbolji mogući način. Nije dovoljno imati dobre namjere ako iza njih ne stoje pošten rad, znanje i spremnost da odgovaramo za svoje postupke. Emanet može biti novac koji nam je netko dao na čuvanje, ali i javna funkcija, posao koji smo prihvatili, obećanje koje smo izrekli ili informacija koju smo saznali u povjerenju. Čovjek može iznevjeriti tuđe povjerenje i onda kada nije prisvojio ništa materijalno. Dovoljno je da otkrije tajnu, zanemari obvezu, zloupotrijebi položaj ili se poigra nečijom iskrenošću. Neke se štete mogu nadoknaditi novcem, ali postoje povrede povjerenja koje ostavljaju trag mnogo dulje od materijalnoga gubitka.

Riječ koja obvezuje i bez nadzora

Allahov poslanik Muhammed, a.s., je rekao: „Nema imana onaj tko nema emaneta i nema vjere onaj tko ne drži do ugovora.“ (Ahmed) Ove riječi pokazuju koliko je povjerenje povezano sa samom vjerodostojnošću čovjekova vjerovanja. Vjera se ne potvrđuje samo onim što izgovaramo i obavljamo u vidljivim trenutcima pobožnosti, nego i našim ponašanjem onda kada nas nitko ne promatra. Hoćemo li vratiti ono što nam je povjereno? Hoćemo li održati obećanje i kada nam to više ne odgovara? Hoćemo li sačuvati nečiju tajnu nakon što se s tom osobom posvađamo? Posebno je teško ostati vjeran povjerenju kada se promijene okolnosti, odnosi ili naši osobni interesi. Tada se pokazuje razlika između čovjeka koji je pouzdan dok mu to koristi i onoga koji razumije da je povjerenje obveza, a ne pogodnost. Tuđe povjerenje ne prestaje biti naš emanet onoga trenutka kada nam postane teret.

Povjerenje se dugo gradi, a brzo gubi

U svakodnevnom životu povjerenje najčešće ne nestaje zbog velikih događaja. Ponekad ga naruši jedna neodržana riječ, neispunjeno obećanje ili osjećaj da nas netko nije ozbiljno shvatio. Roditelj koji djetetu stalno nešto obećava, a rijetko ispuni, možda ne primjećuje koliko time slabi vjeru djeteta u njegovu riječ. Prijatelj koji tuđu povjerljivu priču prepriča u društvu možda misli da nije učinio ništa posebno, ali je nekome oduzeo sigurnost da mu se ponovno povjeri. Slično je i u poslu, susjedstvu, obitelji i javnom životu. Još je ozbiljnije kada ljudi izgube povjerenje u one koji predstavljaju ustanove, organizacije i zajednice. Tada posljedice ne snosi samo pojedinac koji je pogriješio. Sumnja se počinje širiti i na druge, pa pošteni ljudi moraju ponovno graditi ono što je nečija neodgovornost narušila. Povjerenje, međutim, ne znači da nikada nećemo pogriješiti. Svatko može pogrešno procijeniti situaciju, zakasniti s obvezom ili ne ispuniti nečije očekivanje. Važno je što tada činimo. Priznajemo li pogrešku, objašnjavamo li okolnosti, pokušavamo li popraviti štetu ili tražimo opravdanja? Čovjek koji preuzima odgovornost za vlastite propuste često može sačuvati više povjerenja od onoga koji se uporno predstavlja nepogrešivim.

Maljevac i odgovornost za emanet

O važnosti emaneta svakodnevno razmišljamo i u Maljevcu, posebno kroz izgradnju Islamskog centra. Ljudi nam povjeravaju svoje priloge, često izdvojene od osobnih i obiteljskih potreba, s uvjerenjem da će biti iskorišteni za ono čemu su namijenjeni. Među njima su naši džematlije, ljudi iz dijaspore, putnici koje možda nikada više nećemo susresti i dobročinitelji koji nas poznaju samo preko onoga što radimo. Svaki njihov prilog nosi vlastitu priču, nečiji trud i odluku da dio svojega imetka namijeni zajedničkom dobru. Naša je odgovornost da to povjerenje opravdamo. Ne samo pravilnim raspolaganjem sredstvima nego i otvorenošću, odgovornim planiranjem, poštovanjem dogovora i spremnošću da ljudima objasnimo što je učinjeno. Povjerenje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo samo zato što je netko već pokazao spremnost pomoći. Ipak, emanet u Maljevcu nije ograničen na gradnju. Roditelji nam povjeravaju djecu na vjersku pouku. Putnici nam se obraćaju za pomoć, savjet ili predah. Volonteri daruju svoje vrijeme očekujući da će njihov trud biti poštovan. Džematlije povjeravaju svoje prijedloge, brige i očekivanja ljudima koji vode zajednicu. Svaki od tih odnosa zahtijeva pažnju, diskreciju i odgovornost. Posebno je važno da u svemu tome ne izgubimo čovjeka iz vida. Lako je govoriti o velikim projektima, iznosima, rezultatima i planovima, ali iza svakoga od njih stoje ljudi koji su nam nešto povjerili. Vrijednost onoga što gradimo ne može se odvojiti od načina na koji čuvamo povjerenje ljudi koji nam pomažu graditi.

Jesmo li ljudi kojima se može vjerovati?

Možda bismo se danas trebali manje baviti pitanjem tko je iznevjerio naše povjerenje, a više razmišljati o onome što su drugi povjerili nama. Postoji li obećanje koje još nismo ispunili? Nečija tajna koju smo olako podijelili? Posao koji smo prihvatili, a nismo mu posvetili dovoljno pažnje? Čovjek koji čeka naš odgovor, objašnjenje ili ispriku? Takva pitanja nisu ugodna, ali su potrebna. Ona nas vraćaju odgovornosti koju često lakše prepoznajemo kod drugih nego kod sebe. Nije teško zahtijevati poštenje, iskrenost i pouzdanost. Mnogo je zahtjevnije svakodnevno živjeti tako da ih drugi mogu prepoznati u našim postupcima. U vremenu u kojem se toliko govori o nepovjerenju među ljudima, možda je najvažnije početi od vlastite riječi i vlastitih obveza. Ne možemo sami promijeniti sve odnose u društvu, ali možemo odlučiti da ljudi koji nam nešto povjere zbog nas neće izgubiti vjeru u ljudsku dobrotu. Na kraju, svatko od nas može postaviti sebi jedno pitanje koje ne traži javni odgovor, nego iskren pogled u vlastitu savjest: Koliko ljudi danas može mirno spavati znajući da smo mi ti kojima su nešto povjerili?

Povjerenje je dragocjen emanet koji nas obvezuje da čuvamo tuđe tajne, poštujemo danu riječ i odgovorno postupamo sa svime što nam je povjereno, jer se naša vjera i ljudska vrijednost potvrđuju djelima, a ne samo riječima.