Tko će nastaviti ono što smo započeli

– između naslijeđenih vrijednosti i novih generacija, zašto dobri početci nisu dovoljni, budućnost Maljevca – zajednička odgovornost

Velika djela trebaju ljude koji će ih nastaviti

Svijet je pun velikih početaka i nedovršenih priča. Pokreću se projekti, osnivaju udruge, grade ustanove, stvaraju pokreti i okupljaju ljudi oko ideja koje u jednom trenutku izgledaju nezaustavljivo. A onda se promijeni vodstvo, ode pokretač, oslabi početni zanos i sve ono što je godinama stvarano počne gubiti snagu. Zašto? Možda zato što smo naučili započinjati, ali nismo dovoljno naučili nastavljati. Lakše nam je govoriti o vlastitim uspjesima nego pripremati druge da ih nadmaše. Jesmo li doista uspjeli ako bez nas ništa ne može funkcionirati? To pitanje nije ugodno, osobito onima koji su mnogo toga pokrenuli, ali takva pitanja otkrivaju koliko ozbiljno razmišljamo o budućnosti.

Nasljednici funkcija ili nasljednici ideja?

Svaka generacija ima pravo na svoje vrijeme, ali nema pravo ponašati se kao da poslije nje nitko ne dolazi. U obitelji, ustanovi, džematu ili bilo kojoj drugoj zajednici odgovornost se ne prenosi samim izborom ili imenovanjem novih ljudi. Ona se uči, pokazuje, dijeli i postupno preuzima. Iskusniji trebaju imati dovoljno mudrosti da otvore prostor drugima, a mlađi dovoljno ozbiljnosti da shvate kako povjerenje nije nagrada, nego obveza. Posebno je važno ne poistovjećivati kontinuitet s nepromjenjivošću. Čuvati vrijednosti ne znači zadržati sve ljude na istim mjestima, nego osigurati da vrijednosti nastave živjeti i onda kada se ljudi promijene. Zajednica koja ne priprema nasljednike možda danas djeluje snažno, ali već sutra može otkriti koliko je zapravo bila ovisna o nekolicini pojedinaca. Najveća vrijednost odgovornih ljudi nije samo u onome što su sami ostvarili, nego i u njihovoj spremnosti da drugima pruže priliku ostvariti još više.

Mladi i žene – prilika ili forma?

Ovih dana i u našem Maljevcu razmišljamo o budućem sastavu Džematskog odbora. Održan je Kandidacijski skup, predloženi su različiti kandidati, među njima i mladi i žene. Konačan sastav još nije poznat, pa ne želim unaprijed govoriti o ishodu. Međutim, već sama prilika za razgovor o tome tko će preuzimati odgovornost otvara važnije pitanje od broja kandidata: želimo li nove ljude samo na popisima ili ih doista želimo uključiti u odlučivanje, rad i oblikovanje budućnosti? Mladi nisu budućnost tek onda kada ostare, a žene nisu važan dio zajednice samo onda kada treba organizirati neku aktivnost. Njihovo znanje, iskustvo, energija i pogled na probleme trebaju biti prisutni ondje gdje se donose odluke. Naravno, ni mladost ni iskustvo, ni spol ni poznato prezime nisu sami po sebi jamstvo uspjeha. Presudni su sposobnost, odgovornost, poštenje i spremnost na rad. A tu dolazimo do pitanja koje vrijedi postaviti svakome, pa i sebi: tražimo li ljude koji će nas slušati ili ljude koji će zajednicu znati voditi?

Gradimo li objekt ili sposobnost da traje?

Dok o tome razmišljamo, na gradilištu Islamskog centra u Maljevcu život teče svojim ritmom. Uređuje se odvodnja, priprema okoliš, doprema materijal, a ovih je dana iz Egipta stiglo i pedeset tona kamena koji je donacija Abdulaha Nesimija iz Pule. Posjetio nas je i muftija dr. Aziz ef. Hasanović, razgovarali smo o učinjenom i onome što slijedi. Sve su to važne vijesti, ali mene sve više zaokuplja nešto što se ne može fotografirati: hoćemo li uz građevinu izgraditi i dovoljno snažnu zajednicu da je sutra održava, razvija i ispuni životom? Zidove možemo završiti, kupole obložiti, prostor urediti. No tko će za deset ili dvadeset godina osmišljavati programe, okupljati djecu, brinuti o ljudima, čuvati povjerenje i preuzimati nove izazove? Naš Islamski centar neće biti uspješan samo zato što će jednoga dana otvoriti vrata. Njegov pravi uspjeh mjerit će se onime što će se iza tih vrata događati godinama poslije.

Najvažnija gradnja tek predstoji

Ulaskom u drugu godinu pisanja kolumne „Na granici bez granica“ sve sam uvjereniji da granice nisu samo crte između država. Postoje i granice između generacija, iskustva i mladosti, navike i promjene, osobnih zasluga i zajedničke odgovornosti. Neke od njih potrebno je sačuvati, a neke napokon prijeći. U Maljevcu smo pokazali da mala zajednica može pokrenuti veliko djelo. Pred nama je možda još zahtjevniji ispit: pokazati da to djelo ne ovisi o jednoj generaciji, jednoj skupini ljudi ili jednom mandatu. Četiri godine koje dolaze neće biti važne samo po tome koliko ćemo još izgraditi, nego i po tome koliko ćemo novih ljudi osposobiti da jednoga dana nastave bez nas. Jer nitko nije nezamjenjiv, ali odgovornost prema zajedničkom dobru mora biti trajna. Vrijeme će pokazati koliko smo bili uspješni u gradnji, ali još više koliko smo bili mudri u pripremanju onih koji dolaze poslije nas. Jer zajednica koja misli na svoju budućnost ne boji se novih ljudi i novih ideja, nego im otvara prostor da preuzmu odgovornost i ostave vlastiti trag.

Pravi uspjeh nije u tome da iza nas ostane veliko djelo, nego da iza nas ostanu ljudi sposobni nastaviti ga.