Granica na kojoj priča ne završava

– Maljevac – malo mjesto, velike životne teme, pedeset dva četvrtka – od kolumne do knjige, priča se nastavlja – čitamo se i sljedećeg četvrtka

Postoje putovanja na koja čovjek krene znajući kamo želi stići, ali ne može unaprijed znati što će sve putem susresti, naučiti i ponijeti sa sobom. Tako je prije godinu dana započela i ova kolumna. Jednoga četvrtka otvorili smo prostor za promišljanje o životu, ljudima, granicama i svijetu kojem pripadamo. Maljevac je bio naše polazište, ali nikada nismo željeli da bude i krajnji domet naših razmišljanja. Namjera je bila iz jednoga malog mjesta promatrati velike životne teme, povezivati lokalno s globalnim, svakodnevno s trajnim, pojedinačno sa zajedničkim. Pedeset dva četvrtka poslije, pred nama je godina ispisanih razmišljanja, susreta, pitanja i iskustava. Dovoljno da ih okupimo među korice jedne knjige, ali ni približno dovoljno da kažemo kako smo iscrpili sve ono o čemu vrijedi govoriti.

Jedno mjesto, mnogo pitanja

Zašto baš Maljevac? Zašto granica? Zašto svakoga četvrtka? Odgovori na ta pitanja zapravo objašnjavaju nastanak i smisao ove rubrike ili kronike. Maljevac je mjesto na kojem se svakodnevno susreću ljudi različitih jezika, kultura, običaja, namjera i životnih putova. Jedni odlaze, drugi dolaze, treći čekaju, a neki se ovdje zadržavaju samo toliko da pitaju za smjer, popiju vodu ili razmijene nekoliko riječi. Granica je istodobno mjesto razdvajanja i povezivanja, čekanja i kretanja, neizvjesnosti i susreta. Ona nam svakodnevno pokazuje koliko je čovjek upućen na drugoga, koliko je strpljenje važno i kako se velike životne pouke ponekad mogu pronaći u sasvim običnim prizorima. Tijekom protekle godine pokušavali smo upravo takve prizore pretvarati u pitanja koja nadilaze mjesto njihova nastanka. Govorili smo o vremenu koje prolazi, ljudima koji odlaze, odgovornosti koju preuzimamo, zajedništvu koje gradimo, odnosima koje njegujemo i vrijednostima koje često prepoznamo tek kada nam počnu nedostajati. Nismo se bavili samo onim što se događa nego i onim što bi se moglo dogoditi, što bi trebalo promijeniti, kako nešto unaprijediti i na koji način pojedinac može pridonijeti zajednici. Propitivali smo navike, predlagali rješenja, otvarali teme i pokušavali pronaći smisao u događajima koje svakodnevna žurba često ostavlja neprimijećenima. Kolumna nije zamišljena kao mjesto na kojem autor ima odgovore na sva pitanja, nego kao prostor u kojem se čitatelj i autor zajedno usuđuju postavljati nova.

Maljevac kao prozor u svijet

Jedna od važnih namjera ove rubrike bila je pokazati da veličina mjesta ne određuje važnost pitanja koja se u njemu otvaraju. Maljevac je malo pogranično naselje, ali njegovo mjesto u suvremenom svijetu nije zanemarivo. Kroz njega prolaze ljudi koji žive i rade u različitim europskim državama, koji nose iskustva drugih sredina i koji se na ovoj granici susreću s pitanjima prometa, sigurnosti, mobilnosti, pripadnosti i međuljudskih odnosa. Ono što se događa na velikim međunarodnim prometnicama, u europskim gradovima i u životima raseljenih obitelji na poseban se način odražava i ovdje. Granica nas podsjeća da globalni svijet nije negdje daleko. On svakodnevno prolazi pokraj naših kuća. Zbog toga smo nastojali Maljevcu dati prostor kakav mu se rijetko pruža. Ne samo kao zemljopisnoj točki ili graničnom prijelazu nego kao mjestu vrijednom promatranja, razumijevanja i ozbiljnijeg društvenog promišljanja. Pedeset dvije kolumne predstavljaju sustavan pokušaj da se jednom malom mjestu posveti pozornost koja nadilazi povremene vijesti i usputne komentare. Željeli smo da Maljevac ne bude prepoznatljiv samo po kolonama vozila, čekanju i prelasku granice, nego i po ljudima, idejama, iskustvima i mogućnostima koje se ovdje razvijaju. U svijetu u kojem se često govori samo o velikim središtima, vrijedno je podsjetiti da se i iz malih sredina mogu postavljati važna pitanja. Nije presudno odakle govorimo, nego imamo li što reći i koliko smo spremni razumjeti svijet kojem se obraćamo.

Gradilište koje je otvaralo teme

Posebno mjesto u našim razmišljanjima zauzimala je izgradnja Islamskog centra u Maljevcu. Taj projekt nije bio samo povod za izvještavanje o građevinskim radovima. Postao je polazište za razgovor o povjerenju, odgovornosti, ustrajnosti, volontiranju, organizaciji, međusobnoj pomoći i sposobnosti jedne male zajednice da svoje potrebe pretvori u zajednički cilj. Dok su rasli zidovi, otvarala su se pitanja o ljudima koji ih podižu, onima koji daruju svoj novac, vrijeme i znanje te o vrijednostima koje ostaju i nakon završetka radova. Pokušavali smo pokazati da se iza svakog građevinskog zahvata nalazi mnogo više od materijala, nacrta i financijskih iznosa. Nalaze se odluke, odricanja, odnosi, očekivanja i odgovornost prema budućim generacijama. Gradnja nas je učila da se veliki poslovi ne ostvaruju samo velikim odlukama. Ostvaruju se i svakodnevnim dolascima, razgovorima, malim obvezama koje netko preuzme, strpljenjem kada stvari ne idu očekivanom brzinom i spremnošću da se nastavi ondje gdje se prethodnoga dana stalo. U tome smo prepoznavali poveznicu s mnogim drugim područjima života. Zar se tako ne gradi i povjerenje među ljudima? Zar obitelj, prijateljstvo, odgoj i osobni razvoj ne zahtijevaju sličnu ustrajnost? Islamski centar bio je naša središnja lokalna tema, ali su pouke koje smo iz njegove izgradnje izvlačili bile namijenjene mnogo širem krugu čitatelja. Nismo željeli samo pokazati što se gradi u Maljevcu, nego potaknuti razmišljanje o tome što svatko od nas gradi u vlastitome životu.

Pedeset dva četvrtka – jedna knjiga

Pisanje kolumne svakoga četvrtka tijekom cijele godine nosi posebnu odgovornost. Ono zahtijeva kontinuitet, pozornost prema događajima i spremnost da se iznova pronađe tema koja zaslužuje čitateljevo vrijeme. Nije svaki tjedan donosio velike događaje, ali svaki je donosio život. Ponekad je polazište bio susret s putnikom, ponekad prizor s gradilišta, razgovor s volonterom, društvena pojava, vijest iz svijeta ili sasvim obično pitanje koje se nametnulo tijekom dana. Iz tih su povoda nastajali tekstovi kojima je zajednička bila namjera da ne ostanu na površini događaja. Željeli smo pogledati malo dublje, prepoznati širi kontekst i ponuditi misao koju će čitatelj moći ponijeti sa sobom. Sada, nakon pedeset dvije kolumne, ostvaruje se i zamisao s kojom smo započeli ovo jednogodišnje putovanje: tekstovi dobivaju mogućnost da budu objedinjeni u knjigu „Na granici bez granica“. Knjiga će sačuvati jedan vremenski odsječak života Maljevca, ali i način na koji smo tijekom te godine promatrali ljude i svijet oko sebe. Ona neće biti samo zbirka tekstova objavljivanih četvrtkom. Bit će svjedočanstvo o vremenu u kojem su nastajali, o pitanjima koja su nas zaokupljala i o pokušaju da se svakodnevici pristupi s više pozornosti i odgovornosti. Njezine stranice neće nuditi konačne odgovore, niti bi to trebale. Ako nakon čitanja u nekome ostane pitanje, rodi se nova ideja ili se promijeni pogled na nešto što je dotad smatrao nevažnim, pisanje je već ispunilo dio svoje svrhe.

Čitatelj nije samo promatrač

Nijedna kolumna ne živi samo od onoga što autor napiše. Njezin se pravi život nastavlja ondje gdje tekst susretne čitatelja. Netko će se s napisanom mišlju složiti, netko će je preispitati, a netko će u njoj pronaći poticaj da o vlastitom iskustvu razmisli drukčije. Takva je razmjena dragocjena jer pisana riječ ne bi trebala zatvarati razgovor, nego ga otvarati. Zato ovu pedeset drugu kolumnu doživljavam i kao poziv na jedan jednostavan, ali važan oblik suradnje. Čitajmo, promišljajmo, razgovarajmo, predlažimo teme, upozoravajmo na probleme i prepoznajmo primjere koji zaslužuju pozornost. Život nam svakodnevno nudi mnogo više sadržaja nego što ih jedan autor može sam uočiti. Posebno bih volio da se u tom zajedničkom promišljanju ne zadržimo samo na onome što nam smeta ili nedostaje. Važno je prepoznati i ono što vrijedi sačuvati, podržati ili razvijati. Svaka zajednica ima svoje poteškoće, ali i svoje mogućnosti. Svako mjesto ima ljude čije iskustvo zaslužuje biti ispričano. Svaki putnik nosi priču koju možda nikada nećemo čuti, a svaki susret priliku da nešto naučimo. Granica nas je tijekom godine učila da ne možemo uvijek utjecati na duljinu čekanja, smjer putovanja ili okolnosti u kojima se nalazimo, ali možemo utjecati na način na koji se odnosimo prema drugima. U tome je možda i jedna od najvažnijih poruka ove rubrike: čovjek ne može ukloniti sve granice koje susreće, ali može odlučiti hoće li i sam postati granica ili će drugome otvoriti prostor za susret.

Posljednja stranica, ali ne i posljednji četvrtak

Svaka knjiga mora imati posljednju stranicu. Svako poglavlje mora negdje završiti, a svaka godina ostaviti mjesto sljedećoj. No završetak ne mora značiti prestanak. Ponekad je on samo prilika da pogledamo prijeđeni put, prepoznamo ono što smo naučili i s više iskustva nastavimo dalje. Ova pedeset druga kolumna zatvara prvi godišnji ciklus pisanja i zaokružuje sadržaj buduće knjige, ali rubrika „Na granici bez granica“ nastavlja svoj život. Maljevac neće prestati biti mjesto susreta, putnici neće prestati dolaziti i odlaziti, gradnja Islamskog centra nastavit će otvarati nove teme, a svakodnevni život donositi pitanja na koja vrijedi tražiti odgovore. Bit će novih događaja, novih ljudi, novih iskustava i novih razloga da se četvrtkom ponovno susretnemo na ovim stranicama.

Zahvalnost dugujem svima koji su tijekom protekle godine čitali ove tekstove, dijelili ih, komentirali ili u njima prepoznavali dio vlastitoga života. Čitatelj koji se vraća nije samo potvrda da napisano ima smisla, nego i poticaj da sljedeći tekst bude promišljeniji, sadržajniji i bliži stvarnim ljudskim potrebama. Pred nama je nova godina pisanja, a s njom i odgovornost da ne ponavljamo samo ono što smo već rekli, nego da nastavimo otkrivati ono što još nismo dovoljno razumjeli. Naša granica i dalje će biti polazište, ali pogled će ostati otvoren prema svijetu.

Ovo je kronika jedne godine na granici. Pedeset dvije kolumne sada mogu krenuti prema koricama jedne knjige. Ondje će ostati zabilježene kao trag jedne godine, jednog mjesta i jednoga načina promatranja života. A mi ćemo nastaviti ondje gdje smo i počeli – među ljudima, na granici, s pitanjima koja ne poznaju granice. Jer posljednja stranica knjige nije kraj priče. Ona je samo mjesto na kojem čitatelj zastane, prije nego što sljedećeg četvrtka ponovno nastavimo razgovor.

Pedeset dva četvrtka, pedeset dvije kolumne i jedna godina promišljanja utkali su se u jedinstvenu kroniku Maljevca, granice, ljudi, putnika, strpljenja, zajedništva i izgradnje Islamskog centra – kroniku koja sada postaje knjiga, ali ne završava posljednjom stranicom, jer život na granici svakoga dana ispisuje nove priče, a mi ih nastavljamo bilježiti svakoga četvrtka.