Tko danas priča našu priču?

– tko oblikuje sliku o nama u digitalnom svijetu, malo mjesto više ne mora čekati da drugi ispričaju njegovu priču, od današnje objave do sutrašnjeg pamćenja

Između onoga što govorimo i onoga kako nas vide

Nikada nije bilo lakše govoriti, ali možda nikada nije bilo važnije znati što govorimo. Nekada je čovjek morao imati novine, radijsku frekvenciju ili televizijsku kameru da bi njegov glas stigao do velikog broja ljudi. Danas mu je dovoljan mobitel. Jedna fotografija, nekoliko rečenica ili trideset sekundi videa mogu prijeći države i kontinente prije nego što završimo jutarnju kahvu. Dobili smo mogućnost koju generacije prije nas nisu imale: gotovo svatko može postati pripovjedač vlastitoga života. Ali s tom mogućnošću došlo je pitanje koje je mnogo ozbiljnije od broja pregleda i pratitelja: ako danas svi mogu pričati, tko zapravo priča našu priču?
O čovjeku se danas često stvara mišljenje prije nego što ga se upozna. Dovoljna je fotografija, nekoliko objava, nečiji komentar ili kratka snimka izvučena iz konteksta. Isto se događa mjestima, zajednicama, vjerama i narodima. Slika putuje brže od objašnjenja, a prvi dojam nerijetko stigne mnogo prije istine. Tu nastaje neobičan paradoks našega vremena. Imamo više mogućnosti objasniti sebe nego ikada prije, a istodobno dopuštamo da nas drugi upoznaju kroz fragmente. Čovjek postaje fotografija, događaj postaje naslov, zajednica postaje stereotip, a složena stvarnost stane u nekoliko sekundi videa. Ono što je kratko lakše putuje, ali ono što je istinito često traži više vremena. Problem nije samo kada netko o nama kaže nešto netočno. Ponekad je problem i naša šutnja. Ako o sebi ništa ne govorimo, prostor neće nužno ostati prazan. Ispunit će ga pretpostavke, tuđa tumačenja i slike nastale bez dovoljno poznavanja onoga o čemu se govori.

Nismo dužni uvijek se opravdavati, ali jesmo svjedočiti

U vremenu u kojem svatko može govoriti o nama, još je važnije da svojim životom imamo što istinito reći o sebi. Postoji velika razlika između potrebe da se čovjek neprestano opravdava pred drugima i odgovornosti da svjedoči ono što živi. Vjernik ne treba graditi uljepšanu sliku o sebi. Vjera nas ne uči da sakrijemo slabosti kako bismo izgledali savršeno. Naprotiv, uči nas istinoljubivosti. Časni Kur’an donosi jasnu zapovijed: „O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu.“ (El-Ahzab, 70.) To vrijedi i za javni prostor. Nije cilj pokazivati da je kod nas sve najbolje, da nikada ne griješimo i da je svaka naša priča velika. Takva slika prije ili poslije postane nevjerodostojna. Mnogo je važnije da ono što pokazujemo bude stvarno: i uspjeh i trud, i rad i čekanje, i ono što smo završili i ono s čime se još borimo. Istina ne treba šminku da bi imala vrijednost. Treba ljude koji će je pošteno ispričati. Jer vjerodostojnost ne počinje onim što želimo da drugi misle o nama, nego onim što smo spremni iskreno pokazati.

Mobitel je postao i prozor i ogledalo

U rukama danas nosimo uređaj koji može biti mnogo više od sredstva za zabavu. Njime možemo širiti glasinu, ali i znanje. Možemo nekoga poniziti, ali i predstaviti dobro koje bi inače ostalo nepoznato. Možemo stvarati buku, ali možemo ostaviti i vrijedan trag. Božji poslanik Muhammed, a.s., upozorio je da je čovjeku dovoljno laži da prenosi sve što čuje. Ta poruka u vremenu društvenih mreža zvuči gotovo kao da je izrečena za naš ekran. Nije sve što nam stigne vrijedno prosljeđivanja. Nije svaki naslov istina. Nije svaka snimka cijeli događaj. Nije svaka informacija koju možemo objaviti ujedno i informacija koju trebamo objaviti. Prije jednoga klika možda bismo češće trebali postaviti tri jednostavna pitanja: Je li istina? Je li potrebno? Što će ostaviti iza sebe? Digitalni trag nije manje stvaran samo zato što ga ne možemo dotaknuti rukom.

Malo mjesto više ne mora čekati veliku kameru

To dobro razumijemo i ovdje, u Maljevcu. Nekada je malo mjesto uglavnom čekalo da netko dođe izvana i ispriča njegovu priču. Ako dođu novine ili televizija, nešto će se čuti. Ako ne dođu, mnogo toga ostane unutar nekoliko kilometara. Danas više nije tako. Iz Maljevca možemo pokazati radnika na kupoli i dijete s Kur’anom. Možemo predstaviti vakifa, ispričati priču umrlog džematlije, pokazati volontera koji stoji uz cestu ili putniku pruža vodu. Možemo govoriti o problemima granice, školstvu, odlasku ljudi, autobusu, vjeri, zajedništvu, dobrim djelima i pitanjima koja nemaju veze samo s jednim malim mjestom. Facebook, Instagram, TikTok, YouTube i vlastiti web nisu važni zato što je moderno imati profile. Vrijedni su tek onda kada preko njih ono lokalno postane razumljivo čovjeku koji je daleko. Možda je to jedna od najvećih promjena našega vremena: malo mjesto više ne mora biti malo u prostoru u kojem se pričaju priče. Danas se veličina mjesta više ne mjeri samo brojem stanovnika, nego i dokle može doprijeti priča koja iz njega polazi.

Ne treba nam savršena priča

Postoji, međutim, i zamka. Kada dobijemo mogućnost sami govoriti o sebi, lako možemo početi prikazivati samo ono što nam se sviđa. Najljepši kadar. Najuspješniji trenutak. Najveći broj. Najvažniji gost. Najbolju stranu sebe. Tada više ne pričamo priču – počinjemo proizvoditi sliku. A između toga postoji velika razlika. Život jednoga džemata nisu samo kupole, svečanosti i fotografije za pamćenje. To su i obični utorci na gradilištu. Čovjek koji dođe kada nema kamera. Žena koja pripremi hranu. Netko tko počisti iza drugih. Dijete koje tek uči prvo slovo. Pogreška koju treba ispraviti. Neslaganje koje treba prevladati. Umor nakon kojeg se ipak nastavi. Vjerodostojna priča nije ona u kojoj je sve savršeno. Vjerodostojna je ona u kojoj ljudi mogu prepoznati život. Jer upravo u tim tihim i nevidljivim trenucima najbolje se vidi što jedna zajednica doista jest. Ono što vrijedi ne mora uvijek izgledati veliko da bi ostavilo veliki trag.

Jednoga dana objave će postati dokumenti

O tome možda premalo razmišljamo. Fotografija koju danas objavimo i zaboravimo za dva dana jednoga dana može biti jedina fotografija nekoga čovjeka na tom mjestu. Video koji danas traje četrdeset sekundi za dvadeset godina može pokazivati glas čovjeka kojeg više nema. Snimka gradilišta postat će dokaz kako je izgledalo nešto što će budućim generacijama izgledati kao da je oduvijek bilo tu. Današnja objava sutra može postati arhiv. Tada pitanje više nije samo koliko je ljudi nešto pogledalo, nego što smo ostavili onima koji će doći poslije nas. Možda će neka buduća generacija otvoriti stare fotografije Islamskog centra i pitati: Tko su bili ovi ljudi? Kako su uspjeli? Što su mislili dok su gradili? Čega su se bojali? Čemu su se nadali? Dobro je da im ostavimo odgovore.

Priča koju živimo

Na kraju, ipak, nijedna društvena mreža ne može spasiti lošu stvarnost. Možemo imati najbolju kameru, najljepšu fotografiju i tisuće pratitelja, ali ako iza slike nema sadržaja, prije ili poslije to postane vidljivo. Najbolja komunikacija još uvijek počinje daleko od ekrana – među ljudima. Prvo treba živjeti ono što želimo ispričati. Tek onda vrijedi uključiti kameru. Možda je zbog toga važnije pitanje od onoga tko danas priča našu priču zapravo ovo: Kakvu priču svojim životom dajemo drugima da ispričaju o nama? Jer možemo birati riječi, kadar i naslov. Možemo uređivati fotografije i snimke. Ali na kraju ostaje ono što se najteže može uljepšati – trag koji smo ostavili među ljudima. Najbolja priča o nama neće biti ona koju smo najljepše objavili, nego ona koju smo najpoštenije živjeli.

Na kraju, nije najvažnije tko priča našu priču, nego živimo li tako da je vrijedi ispričati.