Što me naučila granica?

– pedeset kolumni – pedeset pogleda s granice, malo mjesto iz kojeg se vidi veliki svijet, granica koja me uvijek vraćala čovjeku

Pedeseti put s istoga mjesta

Ovo je pedeseta kolumna koju pišem s granice. Pedeset tjedana pokušavam iz istoga mjesta pogledati prema različitim stranama života, tražeći u svakodnevnim prizorima nešto što možda ne primijetimo dok žurimo. Nisam granicu birao samo zato što živim uz nju. S vremenom sam shvatio da je ona neobična promatračnica čovjeka. Ovdje se vidi kako se ljudi ponašaju kada žure i kada moraju stati, kada odlaze i kada se vraćaju, kada su umorni, nestrpljivi, sretni što su blizu kuće ili tužni jer je ponovno napuštaju. Granica mi je kroz godine pokazala da čovjeka ponekad najbolje upoznamo upravo u prolazu. A nakon pedeset tekstova sve sam sigurniji da mi granica nije dala samo teme za pisanje – dala mi je drukčiji pogled na ljude.

Granica me naučila da svatko nekamo ide

Granica čovjeka brzo nauči da iza svakog putovanja postoji razlog koji se izvana ne vidi. Kroz Maljevac svakoga dana prolaze ljudi koje vjerojatno nikada više nećemo vidjeti. Jedni putuju prema Bosni i Hercegovini, drugi prema Hrvatskoj i dalje prema europskim zemljama. Netko ide roditeljima, netko djeci. Netko na godišnji odmor, netko na posao. Jedan automobil vozi prema svadbi, drugi možda prema dženazi. Izvana svi izgledaju kao promet: kolona, registarske oznake, broj vozila. Ali iza svakoga vjetrobranskog stakla nalazi se nečiji razlog putovanja. Život uz granicu naučio me da ne sudim čovjeka po nekoliko sekundi u kojima ga susretnem. Ne znam koliko je kilometara iza njega ni što ga čeka kada stigne. Ne znam kakvu vijest nosi, čemu se raduje ili od čega strepi. Kada čovjeka prestanemo gledati kao prolaznika i počnemo ga gledati kao nečiju priču, mijenja se i način na koji se prema njemu odnosimo.

Malo mjesto može gledati veliki svijet

Ponekad veličinu mjesta pogrešno mjerimo brojem stanovnika, kuća ili ulica. Mnogo je važnije koliko ljudi kroz njega prođe, koliko se različitih svjetova u njemu susretne i koliko daleko iz njega možemo gledati. Maljevac nije veliki grad. Nema široke avenije, trgove prepune turista ni velike institucije. A ipak, malo je dana u kojima ovdje ne susretnemo svijet. Prolaze ljudi iz različitih država, govore različitim jezicima, nose različite životne navike i iskustva. Registracijske oznake ponekad su mala geografija Europe pred našim očima. Zbog toga sam naučio da širina čovjekova pogleda ne ovisi o veličini mjesta u kojem živi. Možeš živjeti u metropoli, a ne vidjeti dalje od sebe. Možeš živjeti u Maljevcu, a svakoga dana učiti koliko je svijet velik i koliko su ljudske potrebe, unatoč svim razlikama, slične. Žednom čovjeku treba voda bez obzira na putovnicu. Umornom treba predah. Izgubljenom informacija. Čovjeku treba čovjek. Geografija određuje gdje živimo, ali ne mora određivati dokle ćemo vidjeti. Možda je privilegija maloga mjesta poput Maljevca u tome što ne moraš otići u veliki svijet da bi veliki svijet svakodnevno prolazio pokraj tebe.

Granica razdvaja države, ali ne mora ljude

Ovdje vrlo jasno vidimo što granica jest. Postoji crta. S jedne je strane jedna država, s druge druga. Postoje zakoni, dokumenti, kontrole i pravila koja se moraju poštovati. Ali svakodnevni život uporno pokazuje da čovjeka nije moguće svesti na crtu na karti. Preko granice putuju obiteljske veze, prijateljstva, posao, jezik, običaji, uspomene i osjećaj pripadnosti. Netko živi stotinama kilometara daleko, a kaže da ide kući kada krene prema ovom kraju. Netko je rođen s jedne strane granice, živi s druge, radi u trećoj državi, a srce mu je vezano za više mjesta odjednom. Granica me naučila razlikovati granicu koja uređuje prostor od granice koju čovjek podigne u sebi. Prva je potrebna državama. Druga često nepotrebno udaljava ljude. Možemo poštovati svaku državnu granicu, a ipak ne dopustiti da nam ona odredi koliko ćemo poštovati čovjeka s druge strane. Jer blizina se ne mjeri uvijek kilometrima, kao što se ni udaljenost ne mjeri samo granicama. Čovjek može biti preko granice, a ostati blizu ljudima, jeziku, uspomenama i svome zavičaju. Najteže granice ionako nisu one preko kojih pokazujemo dokumente, nego one koje podignemo jedni prema drugima.

Velike riječi postaju jasne tek među ljudima

O migracijama, dijaspori, prometu, povratku, humanosti, zajedništvu i toleranciji može se govoriti dugo. To su velike riječi i često ih slušamo u govorima, analizama i statistikama. Ali na granici one dobiju lice. Dijaspora više nije pojam kada pred tobom stane čovjek koji je vozio cijelu noć da bi nekoliko dana proveo s roditeljima. Strpljenje nije teorija kada obitelj s malom djecom čeka u koloni. Gostoprimstvo nije riječ kada nekome na trideset i nekoliko stupnjeva pružiš bocu hladne vode ili sladoled. Solidarnost prestaje biti parola kada nepoznat čovjek spusti prozor, pozdravi te i ostavi prilog za nešto što možda nikada osobno neće koristiti. Tu sam naučio još nešto: život se rijetko mijenja velikim riječima ako iza njih ne dođe malo konkretno djelo. Ponekad boca vode objasni humanost bolje od cijeloga predavanja o humanosti.

Dok su ljudi prolazili, mi smo gradili

Gotovo cijelo vrijeme nastajanja ove kolumne uz istu cestu raste Islamski centar u Maljevcu. To mi se danas čini kao važna poveznica. Dok sam pisao o ljudima koji prolaze, mi smo gradili mjesto koje će ih dočekivati. Pred našim očima prolazile su kolone, godišnja doba, blagdani, školske godine, godišnji odmori, dolasci i odlasci, a nekoliko metara dalje rasli su zidovi, kupole i munara. Učili smo pritom da džamija uz granicu ne smije biti zatvorena priča samo za ljude koji joj pripadaju. Ako se nalazi na putu čovjeka, onda treba razumjeti i čovjeka na putu. Zato su se uz ideju prostora za namaz pojavili voda, informacija, predah, pomoć putniku, a u budućem Islamskom centru i javni toaleti dostupni izravno s ceste. Mjesto na kojem živiš ne biraš uvijek, ali možeš birati hoće li zbog tvoga prisustva to mjesto nekome biti lakše. Možda će mnogi kroz Maljevac proći samo jednom, ali i taj jedan prolazak može ostaviti dobar trag. Islamski centar zato ne bi trebao biti samo građevina uz cestu, nego mjesto koje razumije cestu i ljude na njoj. Njegova vrijednost neće se mjeriti samo onima koji će u njega redovito dolaziti, nego i onima kojima će biti koristan dok prolaze. Na granici se možda najbolje vidi koliko malo ponekad treba da bi čovjek osjetio da je netko mislio i na njega.

Granica me vratila čovjeku

Kada sam počeo pisati kolumnu Na granici bez granica, mislio sam da ću promatrati granicu i život oko nje. Nakon pedeset kolumni shvaćam da sam, zapravo, cijelo vrijeme promatrao čovjeka. Granica je samo izoštrila sliku. Naučila me da iza broja postoji ime, iza automobila obitelj, iza putovanja razlog, iza povratka čežnja, iza čekanja nečije vrijeme, a iza maloga mjesta može postojati velika priča. Naučila me i da ne možemo ukloniti sve granice niti bismo trebali. Neke uređuju države, štite prostor i određuju odgovornost. Ali postoje granice koje sami crtamo između sebe – zbog podrijetla, imena, imetka, jezika, mišljenja ili obične ljudske tvrdoglavosti – i njih vrijedi stalno preispitivati. Pedeset puta pokušao sam pogledati preko granice, a granica me svaki put vratila čovjeku. Možda sam zbog toga nakon pedeset kolumni sigurniji u jedno: granice će uvijek postojati na kartama, u zakonima i među državama, ali ne moraju postojati među ljudima. I ako me granica do sada nečemu naučila, onda je to da se može živjeti na granici, poštovati granicu i čuvati granicu, a ipak ostati čovjek bez granica prema dobru, susretu i drugome čovjeku.

Pedeset kolumni s granice pokazalo mi je da iza svake crte, brojke, kolone i putovanja na kraju uvijek stoji – čovjek.