Šutnja je također govor
– šutnja koja govori više od riječi, mudrost slušanja i odgovornost govora, prave riječi rađaju se u tišini
Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Kad riječi imaju mjeru
Živimo u vremenu u kojemu gotovo svi žele nešto reći, a sve je manje onih koji istinski žele slušati. Glas se lako podigne, mišljenje se brzo izgovori, a riječ često pretekne razmišljanje. Čovjek katkada misli da će biti važniji ako govori više, glasnije ili češće od drugih. Međutim, mudrost ne počinje govorom, nego sposobnošću da se prepozna trenutak kada treba progovoriti, ali i kada treba šutjeti. Šutnja nije praznina, nego prostor u kojem sazrijevaju misli, smiruju se osjećaji i rađaju ispravne odluke. Ona nije znak slabosti, nego često pokazatelj unutarnje snage i samokontrole. Govor je dar Božji, ali samo onda kada služi istini, dobru i izgradnji čovjeka. Sve izgovoreno ostavlja trag, dok mnoge neizgovorene riječi spašavaju odnose i čuvaju ljudsko dostojanstvo. Zbog toga šutnja ponekad govori više od dugih rasprava.
Kada šutnja postaje mudrost
Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: “A kada čuju besmislen govor, oni se od njega okrenu…” (El-Kasas, 55.). Ovaj ajet ne poziva na ravnodušnost, nego na dostojanstvo. Nije svaka rasprava vrijedna našega vremena niti svaki izazov zaslužuje odgovor. Božji poslanik Muhammed, a.s., je rekao: “Tko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.” (Buhari i Muslim) Ovo stoljećima nakon Muhameda, a.s., ostaje jedno od najkraćih i najsnažnijih pravila ljudske komunikacije. Šutnja tada nije bijeg od odgovornosti, nego svjesna odluka da riječ bude korisna. S druge pak strane, postoji i šutnja koja nije vrlina. Kada čovjek prešuti nepravdu iz straha, kada ne zaštiti slabijega ili ne kaže istinu onda kada je to potrebno, takva šutnja prestaje biti mudrost i postaje kukavičluk. Vjera nas uči razlikovati te dvije šutnje.
Slušati znači poštovati
Koliko se puta dogodi da sugovorniku upadnemo u riječ prije nego što dovrši misao? Koliko puta unaprijed pripremamo odgovor umjesto da pažljivo slušamo? Takve sitnice otkrivaju naš odnos prema drugima. Onaj tko ne sluša, poručuje da mu je vlastito mišljenje važnije od osobe koja govori. Poniznost se ne očituje samo u spuštenom pogledu ili blagom glasu, nego i u spremnosti da drugome damo prostor. Nije potrebno biti najglasniji da bismo bili najmudriji. Nije potrebno biti u središtu pozornosti da bismo bili korisni. Ljudi koji ostavljaju najdublji trag često govore malo, ali svaka njihova riječ ima težinu. Oni ne prekidaju, ne nadglasavaju i ne traže posljednju riječ. Njihova smirenost postaje govor koji svi razumiju.
Odgoj počinje načinom na koji razgovaramo
Djeca ne uče samo iz naših savjeta nego još više iz našega ponašanja. Ako vide roditelje koji slušaju jedni druge, razgovaraju bez vrijeđanja i ne natječu se tko će više govoriti, i sama će usvojiti takav obrazac. Isto vrijedi u džematu, na radnome mjestu i među prijateljima. Kultura dijaloga počinje poštovanjem sugovornika. To znači ne prekidati čovjeka dok govori, ne uzimati riječ bez potrebe, ne ismijavati tuđe mišljenje i ne tražiti pažnju pod svaku cijenu. Ljepota razgovora nije u količini izgovorenih rečenica, nego u sposobnosti da se drugoga sasluša. Tek tada riječi postaju most, a ne zid između ljudi.
Šutnja koja oplemenjuje
Svakodnevni život pruža mnogo prilika da naučimo vrijednost šutnje. Prije nego što odgovorimo u ljutnji, dobro je zastati. Prije nego što prenesemo neprovjerenu vijest, korisno je razmisliti. Prije nego što nekoga prekinemo, pristojno je saslušati do kraja. Takvi mali koraci mijenjaju obitelj, prijateljstva i zajednicu. Šutnja ne znači da nemamo što reći, nego da smo naučili birati pravi trenutak i prave riječi. Čovjek ne postaje velik po tome koliko govori, nego po tome koliko njegov govor donosi mira, poštovanja i dobra. Ponekad je upravo šutnja najglasniji govor srca, jer nas uči da je slušanje jedan od najljepših oblika poštovanja prema čovjeku i jedan od najtiših puteva prema Allahovom zadovoljstvu.
Šutnja nije odsutnost govora, nego znak mudrosti koja zna kada treba progovoriti, kada saslušati, a kada upravo tišinom sačuvati istinu, dostojanstvo i ljepotu međuljudskih odnosa.
