Što poslije, kad prođe uzbuđenje?

– kad osjećaj treba postati odluka, vjera se potvrđuje u običnom danu, ono što ostane nakon velikog trenutka

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Postoje trenuci koji nas potpuno zaokupe. Veliki događaj, važan susret, uspjeh kojem smo se dugo nadali, snažna hutba, dova koja nas dotakne, Bajram, hadž, mevlud ili trenutak u kojem vidimo rezultat dugoga truda. Tada je lako biti zahvalan, emotivan, odlučan i pun dobre namjere. To je posebna emocija. Čovjek osjeti da bi mogao mnogo toga promijeniti. Ali život se ne sastoji samo od takvih trenutaka. Već sutra ponovno dolaze obveze, posao, računi, umor, obitelj, telefon, nesporazumi i male svakodnevne kušnje. Pravo pitanje nije samo što smo osjetili dok je trenutak trajao, nego što je od njega ostalo kada je prošao.

Kad osjećaj treba postati promjena

Svevišnji Allah, dž.š., kaže: „Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.“ (Er-Ra’d, 11.) U ovom ajetu nema obećanja da će čovjeka promijeniti jedan snažan događaj. Promjena traži njegov odgovor. Promjena traži akciju pa zatim reakciju. Možemo čuti nešto što će nas potresti, vidjeti nešto što će nas oduševiti ili doživjeti trenutak koji ćemo dugo pamtiti, a ipak ostati isti. Duhovnost nije samo sposobnost da budemo dirnuti. Ona počinje kada ono što nas je dotaknulo prijeđe u odluku, a odluka u postupak. To je reakcija i konačna realizacija. Nije svaka suza promjena, kao što ni svako oduševljenje nije novi početak. Promjena počinje tek onda kada ono što smo doživjeli počne mijenjati način na koji živimo. Najvažniji trag velikog trenutka nije u našem sjećanju, nego u našem ponašanju poslije njega. Istinska promjena počinje onda kada poruka koju smo čuli postane dio našega svakodnevnog života.

Allahu su draga djela koja traju

Hazreti Aiša, r.a., prenosi da je Allahov poslanik Muhamed, a.s., rekao: „Allahu su najdraža ona djela koja se čine ustrajno, makar bila mala.“ (Buhari i Muslim) Ovaj hadis vraća čovjeka iz velikih riječi u našu malu svakodnevicu, u naš život. Nije teško nakon snažnog trenutka kazati: od danas ću drugačije. Mnogo je teže sutradan ustati i napraviti prvi mali korak. Sačuvati jedan namaz koji smo prije propuštali. Nazvati osobu koju dugo zanemarujemo. Suzdržati jezik kada bismo se ranije posvađali. Odvojiti malo vremena za učenje Kur’ana. Učiniti dobro djelo o kojem nitko neće znati osim Njega. Velike promjene često ne počinju velikim potezima, nego malim djelima od kojih nismo odustali. Ustrajnost daje težinu i onome što nam se na prvi pogled čini malim i neznatnim. Pred Allahom nije presudno koliko smo snažno krenuli, nego jesmo li nastavili kada je početni zanos prošao. To može biti pet minuta učenja Kur’ana dnevno, redovit namaz na vrijeme ili jedna mala pomoć nekome bez potrebe da za nju itko sazna. Važno je izabrati nešto konkretno i ustrajati u tome dovoljno dugo da dobro djelo postane dio naše svakodnevice.

Dan poslije govori više

Čovjek može biti blag dok sluša govor o dobroti, a već na parkiralištu izgubiti strpljenje. Može govoriti o zajedništvu dok je okružen ljudima, a nekoliko dana poslije zbog jedne riječi prekinuti loš odnos s nekim. Može na dovu podignuti ruke, a zatim istim tim rukama uzeti telefon i napisati nešto što će drugoga povrijediti. Tu se vidi razlika između dojma i odgoja. Dojam traje dok traje događaj; odgoj se vidi kada se vratimo kući. Vjera se ne provjerava samo u trenucima kada nam je srce puno, nego osobito onda kada nema publike, posebne atmosfere ni nekoga tko će nas podsjetiti kakvi bismo trebali biti. Duhovni napredak ne vidi se samo u onome što govorimo dok smo nadahnuti, nego u onome što činimo kada se vratimo svojoj svakodnevici, svome životu. Tada na površinu izlazi ono što je iskustvo doista ostavilo u nama. Karakter najbolje pamti ono što emocija brzo zaboravi.

Ne možemo stalno živjeti na vrhuncu

I u duhovnom životu postoje usponi i padovi. Takav je naš iman. Nije realno očekivati da čovjek svakoga dana osjeća isti intenzitet vjere, radosti ili motivacije. Problem nije kada osjećaj oslabi. Problem nastaje kada s osjećajem nestanu i naše vrijednosti. Namaz ne može ovisiti o raspoloženju. Poštenje ne može čekati inspiraciju. Odnos prema roditeljima, djeci, obitelji, susjedima i ljudima ne može biti dobar samo onda kada smo dobro raspoloženi. Zrelost vjere pokazuje se kada čovjek nastavi činiti dobro i onda kada više ne osjeća početno uzbuđenje. Vjera ne traži od čovjeka da uvijek bude na vrhuncu osjećaja, nego da ostane vjeran svojim vrijednostima i kada se osjećaji promijene. Upravo u takvim danima navika dobra postaje oslonac koji nas čuva od odustajanja. Tada više ne činimo dobro samo zato što smo nadahnuti, nego zato što znamo kome pripadamo i kojim putem želimo ići. Duhovna zrelost počinje ondje gdje prestaje ovisnost o raspoloženju.

Kad se svjetla ugase

I posljednji dani u Maljevcu mogu se promatrati iz te perspektive. Imali smo trenutke koji će se pamtiti, mnogo ljudi, gostiju, riječi, emocija i pogleda usmjerenih prema vrhu munare. Ali nakon svečanosti ljudi odu, fotografije ostanu u galerijama, objave se pomaknu niz ekran, a gradilište ponovno postane gradilište. Tada počinje ono važnije. Hoće li ono što smo tih trenutaka i dana govorili o zajedništvu vrijediti i kada se ponovno pojavi problem? Hoćemo li jednako poštovati čovjeka koji radi kada nema kamera? Hoćemo li imati strpljenja kada ponovno nešto zapne? Vrijednost velikoga trenutka ne određuje samo ono što se dogodilo toga dana, nego ono što ćemo zbog njega činiti danima poslije. Veliki događaji imaju svoju punu vrijednost tek kada njihova poruka nastavi živjeti nakon što se ljudi raziđu. Ono što smo zajedno doživjeli treba postati snaga za ono što zajedno još trebamo napraviti. Možda nam zbog toga nakon svakog velikog iskustva treba jedno sasvim jednostavno pitanje: Što će od ovoga ostati u meni? Ne fotografija, ne uspomena, ne objava i ne osjećaj koji će s vremenom oslabjeti, nego nešto po čemu ću sutra biti bolji čovjek. Jedan namaz više. Jedna ružna riječ manje. Jedno popravljeno prijateljstvo. Malo više strpljenja. Jedno dobro djelo koje će postati navika. Jer vjera nije samo ono što čovjek osjeti u velikom trenutku, nego ono što od tog trenutka ponese u običan dan.

Vrijednost velikih duhovnih trenutaka ne mjeri se onim što smo tada osjetili, nego dobrom koje smo nastavili živjeti kada je uzbuđenje prošlo.