Čovjek ima svoj alem

– ono što se vidi počinje onim što se ne vidi, vrijednost čovjeka počiva na njegovim temeljima, alem kao završetak jedne duge izgradnje

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Ono što se vidi počinje onim što se ne vidi

Na građevini se završni znakovi ne postavljaju na početku. Prije njih dolaze temelji koje će zemlja sakriti, armatura koju više nitko neće vidjeti, zidovi, konstrukcija, krov i stotine pojedinačnih poslova bez kojih završetak ne bi bio moguć. Tek kada je sve dovoljno čvrsto, na vrh dolazi ono što se vidi izdaleka. Slično je i s čovjekom. Ljudi najprije primijete njegovu vanjštinu, odijelo, položaj, govor, uspjeh, obrazovanje ili imetak, dok su najvažniji dijelovi njegova karaktera često skriveni od pogleda. Ne vidi se koliko je puta prešutio kada je mogao povrijediti, koliko se puta odrekao nečega što mu ne pripada, koliko je iskušenja izdržao niti koliko je dobra učinio bez svjedoka. Ne vidi se ni borba koju vodi sa samim sobom. Zapravo, ne vidi se njegova nutrina. Na tim njegovim nevidljivim mjestima gradi čovjek. Ono što jednoga dana drugi vide na nama često je samo završetak dugoga procesa koji se odvijao u našoj nutrini.

Najljepša odjeća ne kupuje se

Časni Kur’an čovjeka podsjeća na jednu drukčiju vrstu ljepote: „A odjeća bogobojaznosti – to je ono najbolje.“ (El-A’raf, 26.) Odjeća pokriva tijelo i vidljiva je ljudima, dok je bogobojaznost smještena mnogo dublje u čovjeku. Takvaluk/bogobojaznost se ne može obući radi fotografije, kupiti novcem niti posuditi za posebnu priliku. On se prepoznaje u odluci koju donosimo kada možemo birati između koristi i poštenja, u jeziku kada smo ljuti, u odnosu prema slabijemu od sebe i u ponašanju kada smo sigurni da nas nitko neće otkriti. Čovjek može urediti ono što ljudi vide za nekoliko minuta, ali za uređivanje karaktera ponekad nisu dovoljne ni mnoge godine. Vjera zato ne zanemaruje vanjštinu, ali nas ne dopušta uvjeriti da je vanjština cijeli čovjek. Najvrjedniji ukras nije ono što čovjek stavi na sebe, nego ono što uspije izgraditi u sebi.

Allah poznaje ono iza naše slike

Allahov poslanik Muhamed, a. s., je rekao: „Allah ne gleda u vaša tijela niti u vaše likove, nego gleda u vaša srca i vaša djela.“ (Muslim) U vremenu u kojem se mnogo energije ulaže u sliku koju ostavljamo pred drugima, ovaj hadis Božjeg poslanika vraća čovjeka njegovoj stvarnoj vrijednosti. Moguće je izgledati uspješno, a biti nesretan; govoriti o poštenju, a zakidati ljude; ostavljati dojam pobožnosti, a teško praštati i lako ponižavati. Moguće je i suprotno, dakako. Postoje ljudi koje javnost gotovo ne poznaje, a iza njih ostaju pomirene obitelji, školovana i odgojena djeca, nahranjeni potrebiti, vraćeni dugovi, sačuvane tajne i dobra za koja možda nitko nikada neće saznati. Oni nemaju potrebu svako svoje dobro pretvoriti u vijest ili informaciju. Njihov „alem“ nije popularnost, nego trag koji njihova djela ostavljaju među ljudima i pred Allahom. Vrijednost čovjeka ne mora uvijek biti ondje gdje je najviše svjetla i pogleda.

Svatko nešto podiže iznad svoga života

Ako pažljivije pogledamo, svatko od nas ima nešto po čemu želi biti prepoznat. Netko gradi karijeru, netko obitelj, netko posao, znanje, ugled ili materijalnu sigurnost. Sve su to legitimne ljudske potrebe i ciljevi, ali pitanje je na kakvim ih temeljima podižemo. Što ih drži? Što vrijedi visok položaj ako smo do njega došli gazeći druge? Što vrijedi velika kuća ako u njoj nema razgovora? Što vrijedi mnogo poznanstava ako nemamo čovjeka kojem možemo povjeriti svoju brigu? Što vrijedi govoriti o vjeri ako našu vjeru ne osjećaju oni koji s nama svakodnevno žive? Ponekad toliko ulažemo u ono što će ljudi primijetiti da zapustimo ono na čemu sve stoji. Čovjeku je potreban njegov vidljivi uspjeh, ali još više čvrst temelj koji će ga moći nositi. Nije presudno samo koliko smo visoko stigli, nego što nas drži na toj visini. Po čemu, zapravo, “hodimo”!

Alem nije početak nego rezultat

Ovih dana u Maljevcu ta se poruka mogla gotovo dodirnuti rukom. Nakon četrdeset mjeseci izgradnje Islamskog centra alemi su postavljeni na završene kupole, a uskoro će, ako Bog da, alem zauzeti svoje mjesto i na munari visokoj 22,5 metra. Danas ih pogled odmah pronalazi, ali iza tih nekoliko sjajnih završnih detalja nalaze se godine rada, projektiranja, doniranja, volontiranja, čekanja, neizvjesnosti, umora i ustrajnosti. Nitko tko pogleda alem ne vidi sve ruke koje su prije njega nešto napravile. Ne vidi ni svaki euro koji je netko odvojio, sate provedene na gradilištu, razgovore, putovanja, brige i dove koje su pratile ovaj projekt. Alem je vidljiv, ali njegova priča počinje mnogo niže – u temelju i u ljudima. Možda nas zato ovaj trenutak gradnje može podsjetiti na vlastiti naš život. Velike stvari rijetko počinju onim što se na kraju najviše vidi. To nije početak. To je rezultat.

Što stoji ispod našega alema?

Dok gledamo aleme iznad kupola, dobro je pogled spustiti i prema sebi. Što se nalazi ispod onoga po čemu nas drugi poznaju? Kakvi su naši temelji kada nestanu titule, imetak, položaj, fotografije i tuđe pohvale? Imamo li ispod svoje vanjštine dovoljno poštenja, sabura, zahvalnosti, namaza, dova, odgovornosti i dobra da nosimo ono što želimo postati? Čovjek cijeloga života nešto dograđuje, popravlja i učvršćuje, a neke pukotine mora priznati prije nego što ih može sanirati. Vjera nas ne poziva da pred ljudima izgledamo završeno, nego da pred Allahom ne prestanemo raditi na sebi, vani pa i unutra. Islamski centar u Maljevcu jednoga će dana biti završen, ali čovjekova duhovna izgradnja traje dok god traje njegov život. Alem se vidi izdaleka, ali njegova visina ovisi o svemu što je prije njega čvrsto izgrađeno. Tako je i s čovjekom.

Čovjekov se alem vidi izvana, ali njegovu visinu određuju temelji koje je cijeloga života gradio u sebi.