Što nedostaje na granici?

– gotovo dva milijuna putnika godišnje, između propisa i stvarnih potreba, granica koja ne smije zaboraviti čovjeka

Granica nije samo crta koju prelazimo

O granici najčešće govorimo tek kada na njoj nešto zapne. Tada brojimo automobile, kilometre kolone i minute čekanja, gledamo kamere i raspitujemo se koji je prijelaz manje opterećen. Mnogo rjeđe postavljamo jednostavnije pitanje: što je čovjeku potrebno dok prelazi granicu? Granični prijelaz prvenstveno jest mjesto kontrole i sigurnosti i njegova se osnovna funkcija ne smije dovoditi u pitanje. Ali njime ne prolaze registracijske oznake i brojevi putovnica, nego ljudi. Obitelji s djecom, stariji, bolesni, radnici, vozači kamiona, turisti i naši ljudi iz dijaspore koji su iza sebe već ostavili stotine, ponekad i više od tisuću kilometara. Na Maljevcu to posebno dobro vidimo jer ovdje ne promatramo granicu iz statistike – živimo uz nju. Naš život uz granicu otkriva potrebe koje se iz ureda možda ne vide tako jasno.

Gotovo dva milijuna razloga za razmišljanje

Brojke pokazuju koliko je pitanje ozbiljno. Prema službenim podacima hrvatskog MUP-a, preko graničnog prijelaza Maljevac – Velika Kladuša tijekom 2025. godine evidentirano je 1.906.365 putnika, čime je ovaj prijelaz bio među deset najfrekventnijih u Hrvatskoj. Prijelaz radi 24 sata i namijenjen je međunarodnom prometu putnika i roba. 1.906.365 putnika godišnje. To je oko 158.864 putnika mjesečno, odnosno prosječno oko 5.223 putnika svakoga dana. Maljevac je, dakle, time bio 10. najfrekventniji granični prijelaz u Hrvatskoj, s 2,9 % ukupnog prometa putnika preko hrvatskih granica. Još je zanimljivija usporedba: 2024. bilo je 1.977.336 putnika, a 2025. 1.906.365, što je blagi pad od 3,6 %. Ako se uzme konzervativna procjena od prosječno dvije osobe po vozilu, riječ je o približno 953.000 prolazaka vozila godišnje prema gruboj procjeni. odnosno oko 79.400 mjesečno ili više od 2.600 dnevno. Međutim, to nije službeni podatak jer među putnicima postoje autobusi, teretna vozila, motocikli itd., a popunjenost automobila nije poznata. Kada kroz jedno mjesto godišnje prođe gotovo dva milijuna ljudi, opravdano je razgovarati ne samo o kontroli njihova prelaska nego i o osnovnoj infrastrukturi koja taj promet prati. Što putnik danas ima na raspolaganju ako mora stati? Gdje može sigurno parkirati automobil? Gdje može otići u toalet? Gdje će stati obitelj s malim djetetom? Gdje će profesionalni vozač nakratko skloniti kamion ako za to postoji potreba? Postoji li dovoljno prostora za predah, informaciju ili jednostavno nekoliko minuta izlaska iz automobila? A na granici između eurozone i države koja koristi konvertibilnu marku sasvim je legitimno pitati i bi li putnicima koristila lako dostupna mogućnost zamjene novca. Velik promet prirodno traži i sadržaje koji ga prate.

Propisano nije uvijek i dovoljno

Zanimljivo je pogledati i što kažu propisi. Hrvatska Uredba o standardima graničnih prijelaza propisuje da čvrsti objekti na prijelazu moraju imati vodu, električnu energiju i sanitarni čvor. Propisana su i parkirna mjesta za službena vozila te prostor na kojem se vozilo može kontrolirati izvan prometne trake. Područje cestovnoga graničnog prijelaza može obuhvaćati i prostor za zaustavljanje ili parkiranje vozila te objekte gospodarskih djelatnosti povezanih s prijelazom granice. Međutim, sanitarni čvor za službene potrebe nije isto što i javni toalet dostupan putniku, kao što ni službeno parkiralište nije javno odmorište za automobile i teretna vozila. Propisi određuju što je potrebno da bi granična kontrola mogla funkcionirati sigurno i učinkovito, ali život s vremenom otvara i potrebe koje nadilaze administrativni minimum. Granica izgrađena prema propisu može biti funkcionalna, a da čovjek koji na njoj provede sat ili dva ipak nema gdje zadovoljiti sasvim običnu ljudsku potrebu.

I brzina je dio kvalitete prijelaza

Postoji još jedno pitanje o kojem treba govoriti odmjereno. Nitko razuman ne očekuje da se sigurnosne i zakonske procedure preskaču kako bi kolona bila kraća. Hrvatska danas na Maljevcu čuva i vanjsku granicu schengenskog prostora, što sa sobom nosi jasne obveze kontrole. Ali ni sigurnost ni učinkovitost ne moraju biti suprotstavljene brzini protoka. Schengenska pravila upravo govore o učinkovitim kontrolama uz sigurnost i nesmetan protok cestovnog prometa, a predviđaju i mogućnost organiziranja posebnih prometnih traka prema vrsti vozila i prilagođavanja njihova korištenja prometnom opterećenju. Zato je legitimno očekivati da se, osobito u danima najvećih gužvi, stalno traže organizacijska i tehnička rješenja kojima će se vozila obrađivati što učinkovitije. Putnik treba razumjeti da kontrola zahtijeva vrijeme, ali sustav također treba razumjeti da je i vrijeme putnika vrijedno. Granica mora biti sigurna, ali svaki prostor za ubrzanje protoka koji ne umanjuje kvalitetu kontrole vrijedi ozbiljno razmotriti.

Ono što smo mogli napraviti sami

Džemat Maljevac ne može rješavati prometnu infrastrukturu graničnog prijelaza niti je to njegova zadaća. Ne možemo proširivati prometne trake, uređivati državnu cestu niti određivati procedure granične kontrole. Ali možemo gledati ljude koji prolaze pokraj nas i pitati se što je u našoj moći. Iz tog iskustva nastala je ideja da u sklopu Islamskog centra u Maljevcu izgradimo dva javna toaleta za putnike – muški i ženski. Smješteni su desetak metara od ceste, diskretno s bočne strane objekta i s izravnim vanjskim pristupom, tako da putnik neće morati prolaziti kroz cijeli Islamski centar. To nije zamišljeno kao velika priča o nama, nego kao odgovor na potrebu koju godinama gledamo svojim očima. Kao što smo u vrijeme ljetnih kolona nudili vodu, informaciju, mjesto za namaz i predah, tako želimo da budući Islamski centar bude koristan i čovjeku koji možda nikada neće ući u njegovu glavnu prostoriju. Ne možemo riješiti sve što nedostaje na granici, ali možemo riješiti nešto.

Granica po mjeri čovjeka

Možda bi upravo to trebao biti sljedeći korak u razmišljanju o graničnim prijelazima. Uz pitanje koliko traka imamo, koliko je službenika potrebno i koliko vozila može proći u jednom satu, pitajmo i kakvo iskustvo ima čovjek koji tim prostorom prolazi. Maljevcu bi dugoročno koristilo više prostora za sigurno kratkotrajno zaustavljanje osobnih vozila, odgovarajuće rješenje za teretna vozila, javni sanitarni sadržaji, jasne i pravodobne informacije, prostor za predah te druge praktične usluge koje prirodno prate tako velik međunarodni promet. Nije nužno da sve to bude unutar samoga kontrolnog područja niti da sve osigurava država. Nešto mogu ponuditi lokalna zajednica, nešto privatna inicijativa, a nešto objekti poput Islamskog centra. Važno je najprije prepoznati da potreba postoji. Jer granica nije samo mjesto na kojem provjeravamo tko smije prijeći. Ona je i prvo mjesto na kojem čovjek stječe dojam o prostoru u koji ulazi i posljednje koje pamti kada iz njega izlazi. Dobra granica zato nije samo sigurna granica. Dobra granica je ona koja, uz zakon i kontrolu, nije zaboravila čovjeka.

Kroz Maljevac je 2025. prošlo više od 1,9 milijuna putnika – prosječno oko 5.200 dnevno – pa uz sigurnu i učinkovitu kontrolu granica takvog intenziteta prometa traži i ono sasvim ljudsko: toalet, parking, predah, informaciju, brži protok i infrastrukturu koja razumije potrebe čovjeka.