Sjećanje je moralna obveza

– (o)čuvajmo kulturu sjećanja na genocid, istina nema rok trajanja, narod koji pamti ostaje uspravan, sjećanjem čuvamo dostojanstvo

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Istina koja ne smije utihnuti
Narodi svoju budućnost ne grade samo na uspjesima, nego i na načinu na koji pamte svoje najteže trenutke. Sjećanje nije teret koji nas vraća u prošlost, nego odgovornost koja nas uči kako sačuvati čovječnost u sadašnjosti i budućnosti. Zaborav nikada nije lijek za nepravdu. On otvara prostor da se ista zla ponove nekome drugome. Zato kultura sjećanja nije nikakvo drugo pitanje, nego moralna, ljudska i vjerska obveza. Ona ne poziva na mržnju, nego na istinu. Ne gradi osvetu, nego dostojanstvo. U danima koji su pred nama prisjećamo se godišnjica najvećih stradanja Bošnjaka tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu. 10.7. podsjeća na Biljane kod Ključa, 11.7. na genocid u Srebrenici, a 20.7. na stradanja u Prijedoru i Kozarcu. Svako od tih mjesta nosi svoje rane, svoje mezarje i svoje obitelji koje već desetljećima traže mir u istini.

Genocid nije običan zločin
Riječ genocid označava namjeru da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. To nije posljedica ratnog kaosa, nego planski, organizirani i sustavno provođeni zločin. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde utvrdili su da je u sedmom mjesecu 1995. u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima. Srebrenica je u to vrijeme bila zaštićena zona Ujedinjenih naroda. Unatoč tome, nakon njezina pada 8273 bošnjačkih muškaraca i dječaka sustavno je odvojeno, zarobljeno i ubijeno, dok su žene, djeca i stariji prisilno protjerani. Taj zločin nije nastao slučajno niti u jednom danu. Bio je pripreman, organiziran i izvršen s ciljem uništenja dijela bošnjačkog naroda. Zato je istina o genocidu pitanje pravde, a ne mišljenja.

Kad progovore imena djece
Među tisućama nevino ubijenih posebno bole sudbine najmlađih, jer one najdublje svjedoče o razmjerima zločina. U Srebrenici je najmlađa žrtva genocida bila novorođena Fatima Muhić, djevojčica koja je živjela tek nekoliko sati i nije stigla ni upoznati život. U Biljanima kod Ključa, 10.7.1992. godine, ubijena je četveromjesečna Amila Džaferagić, pronađena s dudom u ustima, u zagrljaju svoje ubijene majke Besime, dok je istoga dana ubijen i njezin četverogodišnji brat Almir. Kada izgovorimo njihova imena, statistika prestaje biti broj, a povijest dobiva lice i ime. Fatima i Amila nisu samo najmlađe žrtve Srebrenice i Biljana, nego trajna opomena čovječanstvu da zločin ne bira dob, da mržnja ne poznaje nevinost i da je naša moralna, ljudska i vjerska obveza čuvati istinu, dostojanstvo žrtava i kulturu sjećanja kako se takvo zlo nikada i nikome više ne bi ponovilo.

Kur’an nas uči da svjedočimo istinu
Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, budite postojani u pravdi i svjedočite radi Allaha, pa makar bilo protiv vas samih ili roditelja i rodbine.” (En-Nisa, 135.) Ovaj ajet ne govori samo o sudnici. On govori o životu. Vjernik nema pravo prešutjeti istinu niti zatvarati oči pred nepravdom. Svjedočiti znači govoriti ono što jest, čuvati činjenice od zaborava i odgajati nove naraštaje da razlikuju dobro od zla. Zato kultura sjećanja nije širenje mržnje. Ona je čuvanje istine i poštovanja prema nevinim žrtvama. Narod koji izgubi sjećanje lako izgubi i osjećaj odgovornosti. A narod koji čuva istinu ostavlja budućim naraštajima najvrjedniji oblik naslijeđa – dostojanstvo. Istina nije teret koji nas dijeli, nego temelj na kojem se može graditi pravedan mir i međusobno povjerenje. Čuvajući sjećanje na nevine žrtve, ne živimo u prošlosti, nego učimo buduće naraštaje da je ljudsko dostojanstvo svetinja koju nitko nema pravo oduzeti.

Sjećanje je dio naše vjere
Allahov poslanik Muhamed, a.s., je rekao: “Musliman je brat muslimanu: ne čini mu nasilje i ne prepušta ga nasilniku.” (Buhari i Muslim.) Ovaj hadis obvezuje svakoga muslimana da ne bude ravnodušan prema tuđoj patnji. Danas možda ne možemo promijeniti ono što se dogodilo, ali možemo spriječiti da žrtve budu zaboravljene. Možemo govoriti, pisati, poučavati djecu i sudjelovati u obilježavanju važnih obljetnica. Možemo posjećivati memorijalne centre, proučiti Fatihu pred mezarima nevino ubijenih i učiti mlade da mir nema alternativu. Sjećanje je usmjereno protiv zločina, protiv njegovog poricanja i protiv svakog pokušaja da se oduzme dostojanstvo onima koji više ne mogu govoriti. Sjećanje je usmjereno protiv zaborava. Šutnja pred nepravdom nikada nije bila osobina vjernika. Zato je čuvanje istine i dostojanstva nevino ubijenih trajni emanet koji ne prestaje prolaskom vremena.

Maljevac pamti
Sjećanje nije događaj koji traje jedan dan, nego zavjet koji traje cijeli život i ostvaruje se kroz ono što govorimo, pišemo, učimo i prenosimo budućim naraštajima. I Džemat Maljevac već godinama nastoji njegovati kulturu sjećanja. Cvijet Srebrenice, kao simbol promemorije i suosjećanja sa žrtvama genocida, kao i cvijet Palestine, mogu se pronaći na našoj info-kućici ispred gradilišta Islamskog centra. Dijelimo ih putnicima kako bismo ih podsjetili da je mir najveća vrijednost koju čovjek može sačuvati. Maljevac se nalazi na granici država, Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali želi biti i mjesto koje povezuje ljude u istini, poštovanju i odgovornosti. Naša je obveza da govorimo, pišemo i podsjećamo. Ne zbog prošlosti koju ne možemo promijeniti, nego zbog budućnosti koju zajedno gradimo. Sjećanje nije poziv na mržnju, nego zavjet da se zlo nikada i nikome više ne ponovi.

Kultura sjećanja nije življenje u prošlosti, nego moralna, ljudska i vjerska obveza da istinu čuvamo, žrtve ne zaboravimo i buduće naraštaje učimo kako se zločin poput genocida nikada i nikome više ne bi ponovio.