Koliko mjesta ostavljamo Allahu?

– vjera se potvrđuje izvan džamije, između vlastite koristi i Allahove upute, duhovnost koja ulazi u svaku odluku

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Vjera između ibadeta i života

Čovjek može imati određeno vrijeme za namaz, nekoliko minuta za dovu, petak za džumu i posebne dane u kojima intenzivnije razmišlja o vjeri. Sve to ima svoje mjesto i vrijednost. Ali duhovni život počinje dobivati punu težinu tek onda kada se zapitamo što se događa između tih trenutaka. Koliko Allahova uputa sudjeluje u načinu na koji zarađujemo, trošimo, razgovaramo, opraštamo, odgajamo djecu i donosimo odluke? Možemo li biti vjernici u džamiji, a čim izađemo iz nje nastaviti živjeti prema sasvim drugim pravilima? Nije teško pronaći vrijeme u danu u kojem ćemo se obratiti Allahu. Mnogo je zahtjevnije dopustiti vjeri da utječe na ostatak dana. Duhovnost se ne mjeri samo trenucima u kojima stojimo na namazu, nego i onim što namaz napravi od nas kada ponovno stanemo pred ljude. Možda zbog toga pravo pitanje nije samo koliko vremena ostavljamo Allahu, nego koliko mjesta Njegovoj uputi ostavljamo u svome životu.

Cijeli život može biti ibadet

Milostivi Allah, dž.š., kaže: „Reci: ‘Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.’“ (El-En’am, 162.) Ovaj ajet širi naše razumijevanje vjere daleko izvan pojedinačnog obreda. Ne govori samo o namazu, nego uz njega stavlja život. To znači da vjera ne može biti jedan od odjeljaka našega dana koji otvorimo kada klanjamo, a zatvorimo kada završimo. Allahu pripada i način na koji radimo, zarađujemo, govorimo, odlučujemo i postupamo prema ljudima. Jednostavno, vjera je način života. Vjernik ne prestaje biti vjernik kada skine obuću nakon izlaska iz džamije. Možda se tek tada pokazuje koliko je ono što je unutra činio ponio sa sobom. Čovjek koji je upravo izgovorio Allahu ekber time je priznao da je Allah veći od njegova interesa, ponosa, ljutnje i koristi. Ako nekoliko minuta poslije zbog sitne koristi pogazi ono što zna da je ispravno, onda vrijedi zastati pred pitanjem: je li Allah velik samo u riječima našega namaza ili i u našim izborima?

Halal nije pitanje samo za stolom

Poslanik islama Muhammed, a.s., je rekao: „Halal je jasan i haram je jasan, a između njih su sumnjive stvari koje mnogi ljudi ne poznaju.“ (Buhari i Muslim) Ovaj hadis često povezujemo s hranom, ali njegov smisao ulazi u mnogo širi prostor svakodnevnoga života. Halal i haram postoje i u zaradi, ugovoru, trgovini, tuđem pravu, riječima koje izgovaramo i informacijama koje prenosimo. Možemo pažljivo provjeravati sastav proizvoda koji kupujemo, a mnogo manje provjeravati „sastav“ novca koji unosimo u kuću. Možemo tražiti bereket u opskrbi, a istodobno pokušavati do nje doći prečacem koji nije čist. Duhovna odgovornost počinje ondje gdje čovjek može učiniti nešto što mu koristi, nitko ga možda neće otkriti, ali on ipak odustane jer zna da Allah zna. Takva odluka možda neće biti vidljiva ljudima niti će za nju dobiti pohvalu. Ali upravo tu vjera prestaje biti samo pripadnost i postaje mjerilo. Najozbiljnije odluke vjernika često su one u kojima mora birati između onoga što mu se isplati i onoga što je ispravno.

Allah i u našim odnosima

Isti ispit pojavljuje se u odnosu prema ljudima. Čovjek može moliti Allaha da mu oprosti, a godinama odbijati oprostiti drugome. Može doviti za svoju djecu, a ne pronalaziti vrijeme da ih sasluša. Može tražiti mir u srcu, a svojim jezikom svakodnevno unositi nemir u tuđe srce. Možemo govoriti o bratstvu, a prestati razgovarati s čovjekom zbog jedne nesuglasice. Tada problem više nije u tome poznajemo li vjersku poruku, nego dopuštamo li joj da nas zaustavi u trenutku kada bismo najradije postupili po svome. To je jedna od najtežih dimenzija duhovnosti: prihvatiti da vjera ponekad mora stati između mene i moje ljutnje, između mene i moje koristi, između mene i moje potrebe da budem u pravu. Nije svaka pobjeda nad drugim čovjekom uspjeh. Ponekad je najveća pobjeda ona u kojoj čovjek pobijedi sebe.

Tko donosi naše odluke?

Suvremeni čovjek svakodnevno donosi stotine malih odluka. Neke donosimo gotovo automatski, neke pod pritiskom okoline, neke prema onome što je popularno, a neke prema vlastitoj koristi. U toj brzini rijetko zastanemo i postavimo jednostavno pitanje: je li ovo što namjeravam učiniti drago Allahu? To pitanje ne traži poseban prostor, dugu pripremu ni veliku učenost. Možemo ga postaviti prije nego pošaljemo poruku napisanu u ljutnji, prije nego prenesemo neprovjerenu priču, prije poslovne odluke, kupnje, svađe ili riječi kojom ćemo nekoga poniziti. Nekada će odgovor biti jednostavan, a nekada ćemo morati pitati nekoga tko zna više od nas. Važno je da Allahovu uputu uopće uključimo u proces odlučivanja. Jer čovjek može cijeli život govoriti da vjeruje Allahu, a ipak gotovo sve važne odluke donositi kao da je prepušten samo sebi. Vjera sazrijeva onda kada se pitanje „što ja želim?“ počne susretati s pitanjem „što Allah od mene traži?“

Allah nije samo u džamiji

I u Maljevcu je lako ovu temu spustiti iz riječi u svakodnevicu. Džamija nas okuplja na namazu, Islamski centar raste pred našim očima, ljudi daju vakufe, volontiraju, susreću se i govore o vjeri. Ali smisao svega toga neće se mjeriti samo brojem namaza, veličinom građevine ili događajima koje ćemo organizirati. Pravi učinak vidjet će se u čovjeku koji iz tog prostora izađe pošteniji prema kupcu, strpljiviji prema obitelji, pravedniji prema radniku, pažljiviji prema susjedu i odgovorniji prema zajednici. Džamija nije mjesto u kojem ostavljamo vjeru dok se ne vratimo sljedeći put. Ona bi trebala biti mjesto iz kojega vjeru nosimo sa sobom. Ako Allahu pripada naš namaz, onda Mu ne možemo zatvoriti vrata pred svojim poslom, novcem, obitelji, karakterom i odlukama. Vjera nije samo imati mjesto za Allaha u svome danu; vjera je dopustiti Allahovoj uputi da ima mjesto u svakoj važnoj odluci našega života.

Vjera dobiva svoju punu vrijednost kada Allahova uputa ne ostane samo u našem ibadetu, nego postane mjerilo naših odluka, odnosa i svakodnevnog života.