Koliko je drugima lako s nama?

– vjera se prepoznaje u odnosu prema ljudima, ahlak počinje tamo gdje prestaje potreba za dojmom, kakav trag ostavljamo u ljudima

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Vjera koju drugi osjete

Čovjek mnogo lakše primijeti kako se drugi ponašaju prema njemu nego kako se on ponaša prema drugima. Znamo tko nas je povrijedio, tko nam nije odgovorio kako smo očekivali, tko nas nije dovoljno poštovao i čija nas je riječ zaboljela. Mnogo rjeđe zastanemo pred obrnutim pitanjem: Kako se ljudi osjećaju nakon susreta sa mnom? Je li im uz mene lakše ili teže? Donosim li u njihove živote smirenost ili napetost? Osjećaju li da ih slušam ili samo čekam priliku da ja govorim? Duhovnost se ne može mjeriti samo onim što čovjek osjeća prema Allahu. Nešto o našoj vjeri govori i ono što drugi ljudi osjećaju pored nas. Možemo mnogo toga sakriti riječima i vanjskim dojmom, ali način na koji postupamo s ljudima teško se može dugo glumiti. Naš odnos prema drugome često je najiskrenije ogledalo onoga što nosimo u sebi.

Istina izgovorena bez grubosti

Allah, dž.š., obraćajući se Muhammedu, a.s., kaže: „Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine.“ (Ali Imran, 159.) Ajet ne govori da poslanik Muhamed, a.s., treba odustati od istine kako bi ga ljudi voljeli. Govori o načinu na koji se istina nosi među ljude. Čovjek može biti u pravu, a načinom na koji to pravo zastupa napraviti štetu. Može nekoga upozoravati na dobro, a poniziti ga. Može braniti vjeru, a svojim ponašanjem ljude udaljavati od nje. Može pobijediti u raspravi, a izgubiti čovjeka. Grubost ne postaje vrlina samo zato što iza nje stoji ispravan argument. Vjernik ne treba birati između istine i blagosti. Njegov je zadatak naučiti istinu govoriti s blagošću. Način na koji govorimo često otkriva više o nama nego sama poruka koju želimo prenijeti. Istina ne gubi svoju snagu kada je izgovorena lijepo – naprotiv, tada lakše pronalazi put do čovjeka. Blagost otvara vrata koja grubost, čak i kada govori istinu, često zauvijek zatvori.

Blagost nije slabost

Allahov poslanik Muhamed, a.s., je rekao: „Allah je blag i voli blagost u svemu.“ (Buhari i Muslim) Blagost se ponekad pogrešno razumije kao popustljivost. Kao da blag čovjek nema stav, ne zna reći „ne“ ili dopušta da drugi prelaze njegove granice. Pejgamberov, a.s., primjer pokazuje nešto drugo. Moguće je biti odlučan bez ponižavanja, jasan bez vrijeđanja i čvrst bez grubosti. Ponekad je potrebno mnogo više snage prešutjeti uvredu nego uzvratiti istom mjerom. Mnogo je teže spustiti ton nego podignuti glas. Nije snaga u tome da ljudi pred nama zašute; snaga je ostati čovjek i onda kada imamo razlog biti ljuti. Blagost ne umanjuje ozbiljnost naših riječi, nego pokazuje da znamo vladati sobom dok ih izgovaramo. Najveća pobjeda nije nadglasati drugoga, nego ne dopustiti da nas njegova grubost učini grubima.

Najbliži najbolje poznaju naš ahlak

Možda je najteži ispit ove teme vlastita kuća. Pred ljudima često imamo dovoljno strpljenja. Biramo riječi, kontroliramo ton, osmjehujemo se i pazimo kakav ćemo dojam ostaviti. A onda dođemo kući i skinemo sve te kočnice. Supružnik dobije naš umor, dijete našu nervozu, roditelji naše nestrpljenje. Dogodi se da strancu kažemo „izvolite“ i „hvala“, a onima koje najviše volimo odgovaramo kao da nam smetaju. Ahlak nije predstava za javnost. Njegova stvarna vrijednost vidi se ondje gdje nema potrebe ostavljati dobar dojam. Vrijedi se ponekad zapitati: Kada bi o mojoj vjeri govorili samo ljudi koji sa mnom svakodnevno žive, što bi rekli? To pitanje može biti korisnije od mnogih pohvala koje o sebi čujemo izvan kuće. Jer upravo prema najbližima najlakše pokažemo kakvi smo kada više nemamo potrebu ništa dokazivati.

Nije dovoljno samo ne učiniti zlo

Postoji još jedna razina odnosa prema ljudima. Vjera nas ne uči samo da nikoga ne povrijedimo. Ona nas odgaja da budemo ljudi od kojih dolazi dobro. Nekome je potreban razgovor, nekome da ga saslušamo bez prekidanja, nekome riječ ohrabrenja, nekome oprost, a nekome samo malo više našega strpljenja. Često to ne košta ništa, a čovjeku može promijeniti cijeli dan. Isto vrijedi u džematu, na poslu, u prometu i na društvenim mrežama. Nije svaka misao koju imamo vrijedna izgovaranja. Nije svaki komentar koji možemo napisati potrebno objaviti. Nije svaka pogreška drugoga prilika da pokažemo kako smo mi u pravu. Ponekad je veliki ibadet sačuvati čovjekovo dostojanstvo onda kada bismo ga jednom rečenicom mogli povrijediti. Dobrota prema ljudima često počinje u sitnicama koje nitko neće posebno zabilježiti, ali će ih netko duboko osjetiti. Katkad je čovjeku najveće dobro koje mu možemo učiniti jednostavno to da mu svojim ponašanjem ne otežavamo ono što već nosi.

Kakav trag ostavljamo u ljudima?

Mnogo govorimo o tragu koji čovjek ostavlja iza sebe. Gradimo, darujemo, pomažemo i nastojimo učiniti nešto što će nas nadživjeti. Ali postoji i trag koji se ne može fotografirati niti uklesati u kamen. To je trag koji ostavljamo u ljudima. Netko će zaboraviti što smo mu rekli, ali će dugo pamtiti kako se osjećao dok je bio s nama. Netko možda neće zapamtiti naš savjet, ali će pamtiti da ga nismo ponizili kada je pogriješio. Možda bismo zbog toga, uz pitanje koliko klanjamo, učimo, dajemo i činimo dobra, povremeno trebali postaviti još jedno: Koliko je drugima lako sa mnom? Jer vjera ne treba biti vidljiva samo kada stanemo na namaz. Trebala bi se prepoznati i u našem glasu kada smo ljuti, u riječima kada se ne slažemo, u ponašanju prema slabijem, u strpljenju prema najbližima i u načinu na koji postupamo s čovjekom od kojega nam ništa ne treba. Možda se dio naše vjere najbolje vidi upravo u tome koliko se drugi ljudi uz nas osjećaju sigurno, poštovano i dostojanstveno.

Naša se vjera ne prepoznaje samo u džamiji ili samo u ibadetu, nego i u tome koliko se ljudi uz nas osjećaju poštovano, sigurno i dostojanstveno.