Što čovjek ostavlja iza sebe?

– ono što imamo jednom ćemo ostaviti, ono što damo može nas nadživjeti, čovjek prolazi – trag njegova dobra ostaje

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Život nije samo ono što smo stekli

Veći dio života čovjek provede pokušavajući nešto steći. Uči da bi stekao znanje, radi da bi stekao imetak, gradi kuću, stvara obitelj, čuva uspomene, traži svoje mjesto među ljudima. I nema u tome ništa loše. To je i normalno i prirodno. Problem nastaje kada toliko budemo zauzeti onim što želimo imati da zaboravimo pitati što ćemo jednom ostaviti. Jer život ima neobičnu računicu: mnogo toga što godinama skupljamo na kraju pripadne drugima, a ono što smo davali može ostati naše. Kuća promijeni vlasnika, odjeća se podijeli, novac se potroši, položaj preuzme netko drugi, a ime s vremenom sve rjeđe spominje. Ipak, jedna lijepo odgojena riječ može živjeti u djetetu desetljećima. Znanje preneseno drugome nastavlja govoriti i kada učitelja više nema. Dobro djelo može otići mnogo dalje nego što je njegov počinitelj ikada mogao otići. Možda bi čovjek zbog toga povremeno trebao promijeniti pitanje. Ne samo: Što još želim imati? Nego: Što će od mene ostati kada više ništa ne budem mogao imati?

Ono što ostaje kod Allaha

Kur’an tu ljudsku računicu svodi na jednu kratku, ali gotovo zastrašujuće jasnu istinu: „Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je.“ (En-Nahl, 96.) Mi prolaznost uglavnom povezujemo sa starošću i smrću, iako je susrećemo svakoga dana. Prolazi zdravlje kakvo smo nekada imali. Prolaze godine djece za koju smo mislili da će zauvijek biti mala. Mijenjaju se ljudi oko nas, poslovi, adrese, mogućnosti i planovi. Tehnologija napreduje. Čak i ono što čvrsto držimo u rukama već pripada vremenu koje će nam to jednom uzeti. Kur’an nas time ne poziva da manje volimo život, nego da ga pravilnije ulažemo. Vjernik ne prezire dunjaluk; on samo zna da dunjaluk nije konačno skladište njegovih vrijednosti. Dio onoga što dobije pretvara u nešto što vrijeme ne može pojesti: u odgoj, znanje, sadaku, vakuf, lijepu riječ, pomirenje, pomoć čovjeku, dijete koje zna doviti za roditelja. Mudrost nije samo u tome koliko smo uspjeli zadržati, nego koliko smo prolaznoga uspjeli pretvoriti u trajno.

Kada djelo nastavi živjeti bez nas

Allahov poslanik Muhamed, a.s., je rekao: „Kada čovjek umre, prestaju njegova djela osim u troje: trajnoj sadaki, znanju kojim se koristi i dobrom djetetu koje za njega upućuje dovu.“ (Muslim) U tom hadisu postoji nešto što čovjeku daje golemu nadu: smrt zaustavlja naše djelovanje, ali ne mora zaustaviti učinak našega djelovanja. Čovjek više ne može zasaditi stablo, ali hlad stabla koje je zasadio i dalje može nekoga zakloniti. Ne može otvoriti knjigu, ali netko može učiti iz znanja koje je prenio. Ne može staviti prilog u ruku drugoga, ali vakuf koji je ostavio još služi ljudima. Ne može odgajati svoju djecu, ali njihov karakter može svjedočiti kakav je roditelj bio. Tu se otkriva jedna od najljepših mogućnosti ljudskog života: možemo učiniti dobro čiji vijek trajanja neće biti vezan uz naš. Čovjekov život ima datum završetka. Dobro koje je iskreno ostavio ne mora ga imati.

Tri slike, a isto pitanje

Posljednjih dana pred nama su se gotovo slučajno našle tri slike. U Zagrebu je naš mladi hafiz Enis Bašić stao pred komisiju i učio Kur’an koji je godinama pohranjivao u svoja prsa. Ne nosi čovjek Kur’an samo kada drži Mushaf u rukama. Nosi ga pamćenjem, glasom, ponašanjem i životom. Iza tog jednog nastupa stoje godine učenja, roditelji, muallimi, učitelji, ponavljanja i odricanja. Nekoliko dana ranije stigla nam je sasvim drugačija fotografija: naš hadžija Izet Mujić kod Staroga mosta u Mostaru, iznad Neretve, drži majicu Islamskog centra u Maljevcu. Jednostavna fotografija, ali lijepa poruka – čovjek ponekad ponese svoje mjesto sa sobom i tamo gdje ode. A onda treća slika, najteža: tabuti naših vakifa, hadžije Ibrahima Ljubijankića i Muje Žalića i velike dženaze ljudi koji su ih došli ispratiti. Enis nosi Kur’an. Hadžija Izet nosi Maljevac. Hadžija Ibrahim i Mujo više ništa dunjalučko nisu mogli ponijeti sa sobom – ali su nešto poslali ispred sebe. Četiri čovjeka, tri životna trenutka, dva svijeta i jedna pouka: nije najvažnije što čovjek nosi u rukama, nego što nosi u sebi i što ostavlja iza sebe.

Nisu svi tragovi uklesani u kamen

Često mislimo da trag mora biti velik da bi bio vrijedan. Mora se nešto sagraditi, napisati, osnovati ili učiniti toliko vidljivim da ga svi primijete. A možda su najdublji tragovi upravo oni bez spomen-ploče. Majka koja je djecu odgojila i naučila ih doviti. Otac koji ih je naučio da se pošteno zaradi i da se od zarađenoga dadne. Čovjek koji je nekoga sačuvao od poniženja. Učitelj zbog kojega je učenik zavolio znanje. Netko tko je u teškom trenutku nazvao čovjeka i nije mu dopustio da ostane sam. Neki ljudi ostave građevine, neki knjige, neki vakufe, a neki odgojene ljude. Najsretniji možda ostave ponešto od svega toga. Zbog toga veličina traga nije uvijek u njegovoj vidljivosti. Postoje ljudi čije ime nećemo pronaći ni na jednoj ploči, a bez njih mnoge dobre priče nikada ne bi ni počele.

Gradimo za vrijeme poslije nas

Na gradilištu Islamskog centra u Maljevcu to pitanje ima sasvim stvaran oblik. Svaki dan gledamo zidove, kupole, keramiku, lim, beton i sve ono od čega nastaje jedna građevina. Ali ovu džamiju ne grade samo materijali. U njoj su nečiji sati volontiranja, nečiji umor, nečija dova, nečijih deset eura i nečija tisuća, nečiji dolazak izdaleka i nečija odluka da dio onoga što ima pretvori u vakuf. Neki koji su pomogli njegovu izgradnju možda neće dočekati trenutak kada se njegova vrata svečano otvore. Rahmetli hadžija Ibrahim i rahmetli Mujo Žalić jedni su od njih. Bili su među onima koji su povjerovali u ovu priču dok je bila mnogo više nada nego građevina. Njihove vakufname ostala je iza njih, ali još je važnije ono što vakufnama predstavlja: čovjek je dio svoga prolaznog imetka svjesno predao budućnosti koju možda neće vidjeti. Jednoga dana netko će pod ovim kupolama učiti Kur’an. Netko će klanjati prvi namaz nakon dugo vremena. Dijete će naučiti prvu suru. Putnik će se odmoriti. Netko će pronaći čovjeka s kojim može razgovarati. Možda nitko od njih neće znati imena svih ljudi koji su tome pridonijeli. Allah će ih znati. I tu se možda nalazi odgovor na pitanje s početka. Ne ostaje iza čovjeka samo ono na čemu piše njegovo ime. Ostaje i ono dobro bez njegova imena koje nastavlja služiti ljudima. Na kraju se život možda i ne mjeri onim što smo uspjeli skupiti oko sebe, nego onim što će od našega dobra nastaviti živjeti bez nas. Jer čovjek jednom mora ostaviti sve što je imao. Ali ne mora izgubiti sve što je dao.

Čovjek sa sobom ne može ponijeti ono što je stekao, ali Kur’an koji je nosio, ljude koje je odgojio, dobro koje je učinio i vakuf koji je ostavio mogu nastaviti živjeti dugo nakon njega.