Je li normalno postalo nenormalno?

kad se mjerila promijene, mijenja se i čovjek, nije sve što je uobičajeno ujedno i ispravno, hrabrost je sačuvati vlastito mjerilo normalnoga

Granice normalnoga stalno se pomiču

Svako vrijeme ima svoja pravila ponašanja i svoju predodžbu normalnoga. Ono što je jednoj generaciji bilo neobično, drugoj postane svakodnevica, i u tome nema nužno ničega lošeg. Društvo se mijenja, tehnologija napreduje, navike se prilagođavaju i čovjek ne može živjeti kao da se svijet oko njega nije promijenio. Problem nastaje kada prestanemo pitati je li svaka promjena ujedno i napredak. Danas nam je normalno da nekoliko ljudi sjedi za istim stolom, a svatko razgovara s nekim tko nije za tim stolom. Normalno je fotografirati ručak prije nego što ga kušamo, snimiti koncert umjesto slušati ga i provjeravati mobitel dok nam netko nešto govori. Postalo je gotovo neobično biti nedostupan nekoliko sati. Čovjek koji ne pokazuje svoj privatni život na društvenim mrežama ponekad djeluje tajanstveno, premda je do jučer privatnost bila sasvim obična stvar. Promjene dolaze toliko brzo da se rijetko zaustavimo i pitamo što smo putem dobili, a što izgubili. Možda najveća promjena nije u svijetu oko nas, nego u tome koliko smo brzo na novo pristali kao na normalno.

Čudno, a trebalo bi biti obično

Još je zanimljivije pogledati što nam je u međuvremenu postalo neobično. Čovjek koji ne želi kredit za ono što si ne može priuštiti nekome djeluje nedovoljno ambiciozno. Mladić ili djevojka koji ne žele izložiti cijeli svoj život javnosti moraju objašnjavati zašto ih „nema nigdje“. Netko tko radije provede večer s obitelji nego na mjestu na kojem „svi moraju biti“ lako dobije etiketu da ne zna živjeti. Skromnost se ponekad zamijeni za nesposobnost, pristojnost za slabost, šutnja za nedostatak stava, a zadovoljstvo onim što imamo za nedostatak velikih ciljeva. Čak je i običan život postao nešto što kao da treba opravdavati. Mora biti zanimljiv, fotografiran, objavljen i potvrđen tuđom reakcijom. Kao da više nije dovoljno nešto doživjeti – potrebno je dokazati da smo to doživjeli. Nije problem u fotografiji, putovanju, uspjehu ili želji da nešto podijelimo s drugima. Problem počinje kada više ne razlikujemo život koji živimo od života koji pokazujemo.

Većina nije uvijek mjerilo

Tu dolazimo do težeg pitanja: tko određuje što je normalno? Ako nešto radi milijun ljudi, postaje li time dobro? Ako se neka ružna riječ dovoljno dugo ponavlja, postaje li pristojna? Ako svi nekoga javno osuđuju prije nego što znaju cijelu priču, moramo li se priključiti? Nekada je čovjek zastao pred tuđom nesrećom kako bi pomogao; danas se događa da najprije posegne za mobitelom. U virtualnom prostoru možemo čovjeku kojega nikada nismo sreli napisati riječi koje mu vjerojatno nikada ne bismo izgovorili gledajući ga u oči. Čitamo naslov bez teksta, gledamo isječak bez konteksta i donosimo presudu bez činjenica. Kada takvo ponašanje postane masovno, lako ga počnemo smatrati normalnim. Ali broj ljudi koji nešto čine ne može biti jedino mjerilo njegove vrijednosti. Ponekad je potrebno imati hrabrosti ostati u manjini da bi čovjek ostao svoj.

Djeca nauče što mi smatramo normalnim

Najbolje se to vidi kod djece i mladih jer oni ne odrastaju prema onome što im govorimo, nego velikim dijelom prema onome što svakodnevno gledaju. Možemo djetetu govoriti da mobitel nije najvažniji, a zatim tijekom ručka deset puta pogledati vlastiti ekran. Možemo ga učiti poštovanju, a kod kuće pred njim omalovažavati susjeda, nastavnika, kolegu ili nekoga s televizije. Govorimo mu da novac nije sve, a onda uspjeh ljudi oko sebe mjerimo automobilom, kućom i plaćom. Tražimo od mladih da razgovaraju s nama, dok im istodobno pokazujemo da za poruku na telefonu imamo više pozornosti nego za njihovu rečenicu. Djeca takve proturječnosti vide bolje nego što mislimo. Njima normalno postaje ono što se u njihovoj blizini ponavlja, a ne ono što odrasli povremeno izgovore kao pouku. Odgoj zato nije samo prenošenje vrijednosti. Odgoj je svakodnevno pokazivanje koje vrijednosti doista živimo.

I malo mjesto osjeti velike promjene

Ni Maljevac nije izdvojen od svega što se događa u svijetu. Granica možda razdvaja države, ali ne zaustavlja društvene mreže, trendove, potrošačke navike, nove načine komunikacije ni promjene koje zahvaćaju obitelj i zajednicu. I ovdje djeca odrastaju s istim ekranima kao djeca u Zagrebu, Sarajevu, Beču, Berlinu ili Stockholmu. I ovdje se mijenjaju navike, način druženja i očekivanja od života. Ali malo mjesto još uvijek ima jednu veliku prednost: čovjek se nije potpuno izgubio u masi. Još se zna čije je dijete, tko mu je susjed, tko treba pomoć, tko je bolestan, tko se školuje, tko se vratio, a tko otišao. Kada mladi dođu na džumu, kada dijete ide u mekteb i islamski vjeronauk, kada ljudi dobrovoljno provedu sate pomažući drugima ili kada se generacije okupe oko zajedničkoga posla, to možda u svijetu individualizma nekome izgleda staromodno. Nama ne bi trebalo. Jer nije sve što je staro zastarjelo, kao što ni sve što je novo nije napredno.

Neke granice ipak moramo sačuvati

Život na granici čovjeka nauči da crta sama po sebi nije problem. Granica govori gdje nešto završava, a nešto drugo počinje. Takve su granice potrebne i čovjeku. Mora postojati granica između slobode i bezobzirnosti, samopouzdanja i oholosti, javnoga i privatnoga, šale i poniženja, potrebe i pohlepe, informacije i klevete, korištenja tehnologije i robovanja njoj. Te granice neće nam nacrtati ni država, ni društvene mreže, ni algoritmi. Svaki ih čovjek mora iznova povlačiti u sebi. Ne trebamo odbacivati vrijeme u kojem živimo niti bježati od suvremenosti. Trebamo samo zadržati sposobnost da ne prihvatimo nešto kao dobro samo zato što je postalo uobičajeno. Možda ćemo zbog toga ponekad izgledati drukčije, staromodno ili čak „nenormalno“. Neka. Postoje vremena u kojima je upravo odbijanje nekih normalnosti najbolji dokaz da je čovjek sačuvao vlastito mjerilo normalnoga.

U vremenu u kojem se granice normalnoga sve brže pomiču, čovjek mora imati hrabrosti sačuvati vlastita mjerila i ne prihvatiti nešto kao dobro samo zato što je postalo uobičajeno.