Kad se ljeto počne vraćati kući

– granica ne bilježi samo dolaske – ona pamti i odlaske, ista cesta može voditi prema domu i od njega, najteži kilometri često nisu oni najduži

Put prema onome što nam nedostaje
Početkom ljeta sve je nekako okrenuto prema dolasku. Broje se dani do godišnjeg odmora, pripremaju automobili, pune prtljažnici, dogovaraju susreti i telefonom javlja: „Krenuli smo.“ Tisuće ljudi koji žive i rade diljem Europe tada putuju prema Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i drugim krajevima iz kojih su potekli. Na graničnim prijelazima stvaraju se kolone, čeka se satima, ali kao da se tada lakše čeka. Iza granice čekaju roditelji, rodbina, prijatelji, rodna kuća, poznata ulica i nekoliko tjedana života za koje se cijele godine govori: „Kad dođemo dolje.“ U Maljevcu se taj ljetni ritam posebno osjeti. Po registracijskim oznakama, punim automobilima, spuštenim prozorima i pitanjima putnika vidi se da je cesta postala mnogo više od prometnice – postala je put prema onome što je čovjeku nedostajalo.

Kad dolazak zamijeni odlazak
Krajem kolovoza ista cesta počinje pričati drukčiju priču. Smjer se polako mijenja. Automobili su ponovno puni, ali atmosfera više nije ista. Netko u prtljažnik stavlja domaće proizvode, netko poklon od roditelja, nekoliko tegli, možda vrećicu iz vrta ili sitnicu koja će mjesecima podsjećati na ljeto. Djeca se opraštaju od djedova, nana i prijatelja s kojima su provela praznike. Roditelji još jednom provjeravaju je li sve spakirano, a stariji ostaju pred kućama, na dvorištima i kapijama. Nema tu uvijek velikih riječi. Nekada je dovoljno ono kratko: „Javite se kad stignete.“ Automobil krene, netko mahne, a onda se kuća odjednom učini praznijom nego nekoliko minuta prije. Tek tada postaje jasno da odlazak nije samo sjedanje u automobil i prelazak granice. To je ponovno odvajanje od ljudi i prostora kojima pripadamo.

Ista granica, drukčiji osjećaj
Maljevac je mjesto na kojem se ta promjena može gotovo gledati iz dana u dan. Granica koja je početkom ljeta mnogima značila „još malo i stigli smo“, sada znači „odavde ponovno počinje put natrag“. Na istom mjestu na kojem su prije nekoliko tjedana putnici nestrpljivo gledali koliko je automobila ostalo do prijelaza, sada možda posljednji put preko retrovizora gledaju kraj iz kojeg odlaze. Ista cesta, ista kućica, isti prometni znakovi i ista granica, a potpuno drukčiji osjećaj. To dobro pokazuje koliko prostor sam po sebi ne određuje naše raspoloženje. Značenje mu daju ljudi koje očekujemo s druge strane. Kilometar prema nekome koga volimo može biti kratak, dok kilometar od njega ponekad traje mnogo duže.

Djeca između dva doma
Posebno je zanimljivo promatrati djecu koja odrastaju između dviju zemalja. Njihov je svijet često drukčiji od svijeta njihovih roditelja. U Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Švicarskoj ili nekoj drugoj zemlji imaju školu, prijatelje, treninge, svoju sobu i svakodnevni život. Ovdje imaju didove i nane, rođake, dvorište, selo, slobodu ljetnih dana i uspomene koje se iz godine u godinu slažu jedna na drugu. Dijete možda neće govoriti o nostalgiji kao odrasli, ali će pitati kada ponovno dolaze. Upravo se tako gradi veza sa zavičajem. Ne velikim govorima o pripadnosti, nego mirisom ručka kod nane, vožnjom s didom, igrom s rođacima, odlaskom u džamiju, kupanjem, večernjim sjedenjem pred kućom i običnim danima koji će mu jednoga dana postati neobično dragocjeni.

Gdje je zapravo dom?
Zbog toga pitanje „Gdje je dom?“ za čovjeka iz dijaspore nema uvijek jednostavan odgovor. Možda čovjek doista može imati dva doma. Jedan u kojem ustaje rano, odlazi na posao, plaća račune, vodi djecu u školu i gradi njihovu budućnost. I drugi u kojem se ne mora predstavljati, objašnjavati odakle je niti tražiti razlog da mu neko mjesto bude blisko. Jedan mu daje svakodnevicu, drugi korijen. Između njih prolaze autoceste, tuneli, odmorišta i granice, ali i čitav jedan život. Zato povratak nakon godišnjeg odmora ne mora biti samo tužan. Ljudi se vraćaju svojim obvezama, poslovima, školama i životima koje su izgradili. Nose sa sobom ono što su ovdje obnovili: blizinu, uspomene, susrete i osjećaj pripadanja. A oni koji ostaju već počinju čekati neki novi blagdan, školske praznike ili sljedeće ljeto.

Najteži kilometri počinju odlaskom
U Maljevcu ćemo još neko vrijeme gledati automobile kako prolaze prema granici. Jedni će žuriti, drugi zastati, popiti vodu ili kahvu, možda uzeti sladoled, klanjati, javiti svojima koliko još imaju do odredišta i nastaviti dalje. Za nas će to možda biti samo još jedna kolona uz cestu. Za ljude u tim automobilima iza svakoga stakla postoji zasebna priča: netko upravo ostavlja roditelje, netko vodi djecu prema školskoj godini, netko se vraća poslu, a netko već razmišlja kada će ponovno doći. Ista cesta, ista granica, isti ljudi – samo je smjer drukčiji. U lipnju su preko nje vozili prema onome što im je nedostajalo, a krajem kolovoza od toga ponovno odlaze. Možda tek tada shvatimo da se udaljenost od doma ne mjeri kilometrima, nego onim što nam počne nedostajati čim krenemo.

Ljeto nas na granici podsjeti da dom nije samo mjesto kojem se vraćamo, nego i ono što nam počne nedostajati istoga trenutka kada od njega krenemo.