Kad prolaznik postane dio priče

– od prolaznika do prijatelja, granica koja povezuje ljude, tragovi koji ostaju nakon odlaska

Svijet je pun prolaznika
Živimo u vremenu u kojem se nikada više nije putovalo, a možda se nikada manje nije zastajalo. Milijuni ljudi svakoga dana prolaze kroz gradove, zračne luke, kolodvore, granične prijelaze i mjesta čija imena često ni ne zapamte. Navigacija nam kaže gdje skrenuti, koliko još kilometara imamo i kada ćemo stići, ali nam ne govori pokraj koga smo upravo prošli. Na putu gledamo naprijed jer imamo cilj, vrijeme dolaska i nekoga tko nas čeka. Mjesta između polaska i odredišta postaju tek točke na karti. Ipak, život nas ponekad iznenadi baš između dviju planiranih postaja. Zaustavimo se ondje gdje nismo namjeravali, upoznamo čovjeka kojega vjerojatno više nikada nećemo sresti ili doživimo gestu koju godinama pamtimo. Tada shvatimo da putovanje nije samo udaljenost između dvije adrese. Ponekad je dovoljno nekoliko minuta da mjesto kroz koje smo prolazili postane dio naše osobne priče. Još je zanimljivije kada i mi, gotovo neprimjetno, postanemo dio njegove.

Koliko treba da negdje pripadamo?
Obično mislimo da nekom mjestu pripadaju oni koji su u njemu rođeni, imaju kuću, adresu ili ondje provode život. Ali pripadnost nije uvijek moguće dokazati osobnom iskaznicom. Čovjek može desetljećima živjeti negdje, a da nikada ne osjeti odgovornost za prostor i ljude oko sebe. Drugi može doći samo jednom i ostaviti trag. Netko zasadi stablo čiju hladovinu možda nikada neće koristiti. Netko pomogne čovjeku čije prezime neće ni zapamtiti. Netko daruje za školu koju njegova djeca neće pohađati ili za džamiju u kojoj možda nikada neće klanjati. Ili sagradi česmu, a vodu nikada neće piti ili pomogne put kojim nikada neće hoditi. U tome postoji posebna vrsta ljudske širine: učiniti nešto dobro ondje gdje od toga ne očekujemo osobnu korist. Takvi postupci mijenjaju naše uobičajeno razumijevanje pripadnosti. Možda pitanje nije koliko smo dugo negdje bili, nego što je iza nas ostalo kada smo otišli. Mjesto nas počinje pamtiti onda kada mu nešto od sebe darujemo.

Granica na kojoj se ne mora samo prolaziti
Maljevac najbolje razumije što znači biti prolazno mjesto. Ovdje je cesta svakodnevica, a granica dio životnog ritma. Posebno ljeti, kroz malo mjesto prolaze automobili iz brojnih europskih država, obitelji koje putuju prema Bosni i Hercegovini, ljudi koji se vraćaju u zemlje u kojima žive i oni koji su prvi put na ovoj cesti. Većina njih u Maljevac nije krenula – Maljevac im se jednostavno našao na putu. Netko čeka nekoliko minuta, netko mnogo dulje. Netko otvori prozor automobila samo da upita koliko se čeka na granici. Drugi zastane po vodu, sok ili sladoled, treći ode do toaleta, četvrti želi klanjati, a peti se raspituje o velikom gradilištu pokraj ceste. Iz tih kratkih zaustavljanja često nastanu razgovori koje nitko nije planirao. Čovjek koji je prije nekoliko minuta bio potpuni stranac odjednom pita kako napreduje Islamski centar i koliko još treba do završetka. Granica, koja bi trebala samo razdvajati dva prostora, tada na nekoliko minuta postane mjesto susreta.

Od pitanja „Što gradite?“ do „Kako napredujemo?“
Na gradilištu Islamskog centra posljednjih smo godina vidjeli zanimljivu promjenu u jeziku ljudi. U početku se često pitalo: „Što vi ovdje gradite?“ Poslije je pitanje postalo: „Dokle ste stigli?“ A onda se počelo čuti nešto mnogo snažnije: „Kako napredujemo?“ Jedna riječ otkriva veliku promjenu – mi. Čovjek koji ne živi u Maljevcu počinje projekt osjećati i svojim. Jedan putnik ostavi nekoliko eura i nastavi prema Austriji, Njemačkoj, Sloveniji ili nekom drugom odredištu. Drugi se nakon nekoliko mjeseci ponovno zaustavi i želi vidjeti što se promijenilo od njegova posljednjeg prolaska. Netko donese vodu, netko pomogne suvenirima, netko uplati donaciju, a netko izdvoji tisuću eura ili više i njegovo ime ostane zapisano među vakifima Islamskog centra. Ima i onih koji možda nikada nisu fizički bili na gradilištu, ali redovito prate svaki novi zid, kupolu i fazu radova. Tako se oko jedne građevine stvorio krug ljudi mnogo širi od granica samoga džemata. Više nisu samo promatrači projekta. Postali su dio njegove priče.

Nekada je dovoljno pet minuta
To je možda jedna od najljepših lekcija koju nam svakodnevno daje život uz granicu. Ne možemo znati koliko će netko ostati u našem životu, ali možemo odlučiti kakvi ćemo biti dok je tu. Putniku koji čeka ne treba mnogo: boca vode, hlad, lijepa riječ, informacija, osmijeh ili nekoliko minuta razgovora. Nama se to može činiti sitnicom jer isto činimo mnogo puta. Njemu to možda bude jedina uspomena na mjesto čije ime do tada nije poznavao. Sutra će negdje daleko nekome ispričati da je zastao u Maljevcu i da su ga ondje dočekali ljudi. Možda će pokazati fotografiju džamije u izgradnji. Možda će ponovno doći. Možda će poslati prilog. A možda neće učiniti ništa od toga, nego će samo ponijeti lijepo iskustvo. I to je vrijedno, jer čovjek ne mora ostaviti novac da bi susret imao smisla. Postoje tragovi koji se ne mogu evidentirati ni u jednoj blagajni, a dugo ostaju u ljudskom pamćenju.

Mjesto prolaska može postati mjesto pripadanja
Jednoga dana na Islamskom centru više neće biti skela. Nestat će palete, vreće, prašina i zvukovi gradilišta, a ono što danas fotografiramo kao radove postat će završena građevina. Tada će možda biti teško nabrojiti sve ljude koji su tijekom godina zastali uz cestu i na svoj način postali dio njezina nastanka. Netko je ugradio radni dan, netko novac, netko ideju, netko poznanstvo, netko dovu, a netko je samo drugome ispričao priču o džamiji koja se gradi na granici. Upravo u tome leži posebnost ovoga mjesta. Maljevac je na karti mjesto kroz koje se prolazi, ali posljednjih godina pokazuje da prolazak ne mora značiti ravnodušnost. Granice određuju gdje završava jedan teritorij i počinje drugi, ali ne mogu odrediti dokle dosežu ljudska dobrota i osjećaj pripadnosti. Možda nikada nećemo saznati imena svih koji su ovdje ostavili svoj trag. Ali kada jednoga dana s minareta Islamskog centra bude učio ezan, u tom će trenutku biti i dio priče tisuća ljudi koji su nekada ovuda samo prolazili. Jer ponekad čovjek krene na put kao prolaznik, a vrati se kući kao dio jedne priče.

Neki kroz Maljevac samo prođu, a neki u nekoliko minuta ostave trag zbog kojeg zauvijek postanu dio njegove priče.