Između rampe i minareta

– između čekanja i smiraja, mesdžid koji ne zatvara vrata putnicima, Maljevac je postao duhovni check point

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Trenutni medsžid otvoren 24 sata dnevno
Postoje mjesta koja ljudi koriste samo da bi prošli kroz njih. Na njima se ne zadržavaju dugo, ne pamte ih i ne nose ih sa sobom. A postoje i mjesta koja čovjeka zaustave makar na nekoliko minuta, ali dovoljno snažno da promijene ritam njegova dana, misli ili srca. Maljevac je posljednjih godina postao upravo takvo mjesto. Između rampe na granici i minareta koji raste iznad sela nastao je jedan neobičan prostor susreta čovjeka sa sobom. Tu ljudi čekaju prolazak preko granice, ali nerijetko pronađu nešto mnogo važnije od prolaska. Uđu u mesdžid da klanjaju namaz koji ne žele propustiti na putu. Svrate po ilmihal, prijevod Kur’ana ili sufaru. Nekada zastanu samo nekoliko minuta, a nekada ostanu dugo razgovarajući o vjeri, životu i vremenu u kojem živimo. Mesdžid otvoren dvadeset i četiri sata dnevno postao je utočište putnicima, vozačima, obiteljima i ljudima koji na ovom mjestu traže predah od ceste i buke. Čovjek tada shvati koliko malo treba da se srce smiri. Dovoljna je prostirka, tišina i osjećaj da nisi sam na svom putovanju.

Namaz kao predah između dvije granice
Svevišnji Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: “A srca se doista smiruju kada se Allah spominje.” (Er-Ra’d, 28.) U toj jednoj rečenici nalazi se objašnjenje svega što se događa između rampe i minareta. Dok vozila stoje u kolonama, ljudi traže način kako da vrijeme ne prođe uz nervozu, negodovanje i prazne razgovore. Mnogi od njih pronađu smiraj upravo u namazu. Nije rijetkost vidjeti kako jedan član obitelji ostaje u vozilu dok drugi ode klanjati, pa se zatim zamijene. Nekome je to prvi namaz na putovanju nakon dugo vremena. Nekome podsjetnik na djetinjstvo i roditelje koji su ga učili da se namaz ne ostavlja bez razloga. Nekome tek kratki predah od dugog puta prema zapadu ili povratka kući. U tom prostoru čovjek osjeti kako vjera nije samo teorija ni sadržaj na ekranu mobitela. Ona postaje stvarna onda kada čovjek stane pred Gospodara usred puta, između dvije države, noseći sa sobom umor, brige i tišinu koju nitko drugi ne vidi. Upravo zbog toga taj mali mesdžid danas ima mnogo veću vrijednost od svojih zidova. On ljude vraća sebi.

Mesdžid kao početak jedne veće priče
Plemeniti poslanik islama Muhamed, a.s., je rekao: “Najdraža mjesta Allahu su džamije.” (Muslim) Ta ljubav prema džamiji ne nastaje tek onda kada se završi velika građevina i svečano otvore vrata. Ona počinje mnogo ranije. Počinje onda kada se ljudima omogući prostor za sedždu, razgovor, znanje i susret. Današnji mesdžid u Maljevcu postao je uvod u ono što će buduća džamija predstavljati godinama i desetljećima. Tu se već sada dijeli literatura, razgovara o vjeri i pruža ljudima osjećaj da negdje pripadaju. Internet je čovjeku približio svijet, ali ga je često udaljio od vlastite duše. Ljudi danas imaju mnogo informacija, a malo unutarnjeg mira. Zbog toga je važno što pored granice postoji mjesto živog susreta, riječ izgovorena licem u lice i knjiga uzeta u ruke umjesto brzog prolaska kroz sadržaje koji nestanu za nekoliko sekundi. Nekada netko mahsuz dođe po prijevod Kur’ana. Nekada vozač uzme sufaru za dijete. Nekada čovjek samo pita ima li vremena da klanja prije nego kolona krene. I sve to polako gradi jednu posebnu duhovnu sliku Maljevca.

Minaret iznad prolaznosti
Zanimljivo je kako se upravo na granici najbolje vidi ljudska prolaznost. Vozila dolaze i odlaze. Ljudi se rastaju i ponovno susreću. Jedni žure prema obvezama, drugi prema obitelji, treći prema odmoru ili poslu. A minaret ostaje uspravan iznad svega toga kao podsjetnik da čovjek nije stvoren samo za putovanje između država, nego i za putovanje prema svom Gospodaru. Mnogi danas imaju navigaciju za svaki kilometar puta, ali sve manje ljudi zna pronaći pravac vlastite duše. Zato ovakva mjesta postaju važna. Ona čovjeka vraćaju osnovnim pitanjima: gdje idem, zašto živim i što ostavljam iza sebe. Nije slučajno što se baš uz granicu razvila ovakva priča. Granice često podsjećaju čovjeka koliko je život neizvjestan i prolazan. A vjera ga podsjeća da nijedan put nije potpun bez duhovnog smisla. Između rampe i minareta zato danas ne raste samo građevina. Raste svijest da čovjeku i u najmodernijem vremenu treba prostor za namaz, tišinu i razgovor sa sobom.

Maljevac kao duhovni check point
Posebnu ljepotu cijeloj priči daje činjenica da se sve ovo razvijalo gotovo spontano, kroz svakodnevni rad, dežurstva i prisutnost ljudi na gradilištu Islamskog centra. Nitko nije mogao planirati koliko će putnika otvoriti vrata trenutnog mesdžida. Nitko nije mogao izračunati koliko će ljudi uzeti knjigu, proučiti dovu ili prvi put nakon dugo vremena klanjati namaz upravo ovdje. A ipak, to se događa iz dana u dan. To je možda i najveći znak da svaki iskreni trud pronađe svoj put do ljudskog srca. Budući Islamski centar zajedno s džamijom neće biti samo arhitektonski ukras ovoga kraja. On već sada okuplja ljude, povezuje ih i vraća ih vrijednostima koje često ostanu zaboravljene u užurbanosti života. Zato Maljevac danas nije samo točka na granici. Postao je svojevrsni duhovni check point. Mjesto na kojem čovjek zastane kako bi nastavio dalje smireniji, zahvalniji i svjesniji da nijedna kolona nije duža od života, niti ijedan put važniji od puta prema Allahu.

Između rampe i minareta Maljevac je postao mjesto gdje čovjek, čekajući prolazak preko granice, često pronađe mnogo važnije – namaz, smiraj, susret sa sobom i podsjetnik da nijedan put nije važniji od puta prema Allahu.