Vrijeme između dva bajrama

– kontinuitet koji čuva vjeru, vrijeme koje pokazuje stvarno stanje, može li se ženiti između bajrama

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Vrijeme između dva bajrama često prođe tiše nego što mislimo. Nema posebne atmosfere, nema naglašenih dana, nema onog osjećaja vrhunca koji nosi Ramazanski ili radost Kurban-bajrama. Ali upravo u tom prostoru, između dva velika trenutka, nalazi se stvarni život vjernika. Tu se vidi koliko je čovjek zadržao od onoga što je stekao. Tu se provjerava snaga odluke, čistoća namjere i kontinuitet djela. Nije teško biti dobar kada je vrijeme posebno. Vrijednost se vidi kada dani postanu obični. Tada nestaju vanjski poticaji i ostaje samo ono što je čovjek izgradio u sebi. U tim danima postaje jasno je li vjera bila prolazno stanje ili trajni izbor.

Vjernik se prepoznaje u kontinuitetu
Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “I obožavaj Gospodara svoga sve dok ti smrt ne dođe.” (El-Hidžr, 99.) Ovaj ajet jasno pokazuje da vjera nije vezana za određene dane, nego za cijeli život. Dakle, islam je cjeloživotna vjera. Nema prekida, nema sezonskog pristupa. Vjernik ne prestaje s ibadetom kada prođu posebni dani. On nastavlja. U tom razdoblju vidi se koliko je čovjek razumio poruku ramazana. Da li je ostao u namazu, da li čuva jezik, da li pazi na postupke. Ovdje nema vanjskog pritiska. Nema kolektivnog impulsa. Ovdje ostaje samo čovjek i njegova odluka. Tu se razlikuju oni koji su samo prošli kroz ibadet i oni koji su ga prihvatili. Tu se razdvaja navika od istinske posvećenosti. I tu se jasno vidi tko je nastavio putem, a tko se vratio starom načinu života.

Mjera nije u vrhuncu nego u trajnosti
Poslanik islama Muhamed, a.s., kaže: “Boj se Allaha gdje god bio, i loše djelo poprati dobrim – ono će ga izbrisati, i prema ljudima se lijepo ponašaj.” (bilježi Tirmizi) Ovaj hadis usmjerava vjernika na stalnu svjesnost i odgovornost. Nema izdvojenih dana u kojima se vjera živi, pa onda ostavlja. Vjernik nosi svoju vjeru u svakom trenutku i u svakom stanju. Vrijeme između dva bajrama upravo traži takav pristup. Nema posebnih povoda, ali ima stalna prilika da se ostane na pravom putu. Kada se pogriješi, traži se povratak kroz dobro djelo. Kada se uspije, traži se skromnost i zahvalnost. U svakodnevici se vidi koliko je čovjek budan prema sebi. Nije presudno da ne padne, nego da zna ustati. Nije presudno da nikada ne pogriješi, nego da ne ostane u pogrešnom. Vjera se ne mjeri bezgrešnošću, nego stalnim vraćanjem i popravljanjem. I u tome se prepoznaje onaj koji ide naprijed, bez obzira na prepreke.

Razbijanje pogrešnih uvjerenja
U narodu se mogu čuti razne tvrdnje vezane za vrijeme između dva bajrama. Jedna od njih je da nije dobro sklapati brak u tom periodu. Takve tvrdnje nemaju utemeljenje u vjeri. Islam ne poznaje dane koji su sami po sebi “loši” za halal stvari. Brak je ibadet i blagoslov u svakom vremenu. Odgađati dobro bez razloga znači propuštati priliku. Vjernik ne živi po praznovjerju, nego po znanju. Vrijeme između dva bajrama nije vrijeme zabrane, nego vrijeme odgovornosti. Sve što je dozvoljeno i dobro ostaje dozvoljeno i dobro. I zato je važno razlikovati vjeru od običaja koji nemaju osnovu. Dakle, vrijeme između dva bajrama nije prepreka, nego lijepa prilika za sklapanje braka. Možda je itekako to vrijeme blagoslovljeno za brak. Ispravna odluka ne čeka posebno vrijeme, nego traži ispravnu namjeru i spremnost. Kada je nešto halal i korisno, tada je i pravo vrijeme za to.

Život koji se gradi između velikih trenutaka
U svakodnevici se vidi pravo stanje čovjeka. Kada nema posebnih dana, ostaju navike. Ostaje karakter. Netko će nastaviti dolaziti u džamiju, iako nije ramazan. Netko će nastaviti davati, iako nema kampanje. Netko će ostati strpljiv i kada nema posebnog razloga. To su znakovi da je vjera zaživjela. U Maljevcu se to vidi vrlo jasno. Gradnja Islamskog centra nije stala nakon ramazana. Ne čeka bajram da bi se pokrenula. Ona traje. Dan za danom. Ljudi dolaze, rade, daju i kada nema posebnog povoda. To je primjer kako izgleda vjera u praksi. Ne kao trenutak, nego kao kontinuitet. Takav pristup daje snagu koja ne ovisi o raspoloženju ni o okolnostima. U tome se prepoznaje ozbiljnost i stabilnost vjernika. I tu se vidi da je ono što je započeto u posebnim danima dobilo svoje mjesto u svakodnevnom životu.

Vrijeme provjere, a ne pauze
Ovo razdoblje nije prazno. Ono je ispunjeno prilikama. Svaki dan nosi mogućnost da se ostane na putu ili da se od njega udalji. Vjernik ne traži posebne dane da bi bio bolji. On koristi svaki dan. Vrijeme između dva bajrama je prostor u kojem se vidi stabilnost. Nema velikih riječi, ali ima djela. Nema posebnih osjećaja, ali ima odluke. I to je ono što ostaje. Čovjek koji ostane u dobru bez vanjskog poticaja pokazuje snagu svoje vjere. Takav čovjek ne ovisi o okolnostima, nego o vlastitom uvjerenju. Njegova dosljednost postaje njegova snaga. U tome se vidi koliko je vjera ukorijenjena, a ne samo prolazno doživljena. I takav pristup donosi mir koji ne ovisi o trenutku, nego o stabilnosti srca.

Poruka koja ostaje
Na kraju, pitanje nije kako si proveo bajram. Pitanje je kako živiš između dva bajrama. Tu se vidi istina. Tu se vidi odnos prema Allahu, dž.š. Tu se vidi koliko je vjera postala dio života. Nije cilj dostići vrhunac pa stati. Cilj je ostati na putu. Taj period nije praznina. To je prostor u kojem se potvrđuje sve ono što je čovjek naučio i prihvatio. U tom vremenu svaka odluka dobiva svoju težinu. Svaki dan postaje prilika da se potvrdi ono što se vjeruje. I ono što tada ostane, to zaista pripada čovjeku.

Vrijeme između dva bajrama pokazuje koliko je vjera u čovjeku stvarna – jer se ne mjeri u posebnim danima, nego u svakodnevnom kontinuitetu života. I da, lijepo je oženiti se između bajrama.