Iskušenje je bolest, ali i zdravlje. Iskušenje je imati, ali i nemati. Iskušenje je posao koji te troši, ali i besposlica koja te izjeda. Iskušenje je obitelj koja te voli, ali i trenutak kada se u njoj pojavi razdor. Iskušenje je svaka situacija u kojoj čovjek mora birati između brzine svijeta i smirenosti duše. To je ispit zrelosti. I zato je naše vrijeme – vrijeme blagostanja, ali i vrijeme velikih iskušenja.
Bog nas iskušava na različite načine. Nekada oskudicom, a nekada obiljem. Nekada nam oduzme zdravlje da nas nauči zahvalnosti, a nekada nam dâ sve – da vidi hoćemo li ostati skromni. U svijetu u kojem je sve dostupno, sve brzo, sve umreženo, čovjek se sve teže povezuje – ne s drugima, nego sa samim sobom. Živimo u vremenu u kojem ima previše svega osim mira. Od nas se traži da imamo unutarnju snagu.
Suvremeni čovjek vjeruje da je slobodan, a često postaje rob – posla, stresa, kredita, ekrana. Ima li tu čovjek duhovne otpornosti? Bogat je stvarima, ali siromašan vremenom. Uspješan je prema standardima svijeta, ali umoran prema mjerilima srca. Dok trčimo za onim što mislimo da nam treba, propuštamo ono što nam već jest dato: dah, dan, obitelj, prijatelj, džemat, dova.
Naša iskušenja nisu uvijek kazna. Ponekad su znak. Božji poziv da usporimo, pogledamo prema nebu, prepoznamo putokaz. Jer iskušenja su poput valova – mogu nas potopiti, ali mogu i uzdići ako naučimo plivati. Promatrajmo to kao tihu pobjedu. U svemu tome krije se i poruka blagostanja: nije blagostanje ono što imamo, nego ono što znamo cijeniti. Nije u količini, nego u kvaliteti. Nije u hrani, nego u zahvalnosti. Nije u luksuzu, nego u skromnosti.
Džamije i džemati su mjesta na kojima se to uči. Nekada su ljudi mislili da je džemat potreban tek kad čovjek umre – da ima tko klanjati dženazu. Iako je to blagodat u nemiru. Danas znamo da džemat postoji da bismo zajedno naučili kako živjeti. Džamija više nije samo prostor namaza, nego i prostor smisla – duhovna oaza u kojoj te netko razumije, gdje te netko čuje, gdje si dio cjeline. Džamija je škola života. To je mjesto gdje se čovjek vraća sebi, a time i Bogu.
Maljevac u tom smislu nije samo geografska tačka – to je duhovni kompas. Dok se gradi Islamski centar, ne dižu se samo zidovi. Gradi se most smisla. Gradi se povjerenje, zajedništvo, odgovornost. Svaka cigla ugrađena u taj centar znak je da vjera i dalje ima lice, ime i ruke. U Maljevcu, između kiše i sunca, između iskušenja i nade, raste nešto što nadilazi prostor: svjetlo koje podsjeća da Bog nije napustio čovjeka, već ga stalno podsjeća da može biti bolji.
Jer, ima izlaza. Uvijek ga ima. Izlaz nije u bijegu, nego u suočavanju. Nije u očaju, nego u dovi. Nije u kritici svijeta, nego u promjeni sebe. Bog nas ne iskušava da nas slomi, nego da nas podsjeti koliko snage u nama ima. On nas iskušava da bi nas naučio da iz kiše iznikne plod, iz tame svjetlo, iz teškoće olakšanje.
Zato, kad idući put osjetimo težinu, sjetimo se da možda upravo tada počinje naše blagostanje. Možda nas Bog ne kažnjava – možda nas oblikuje. A Maljevac nas uči baš to: da se i na granici može živjeti mir, da i na rubu može nicati svjetlo, da se i u vremenu iskušenja može pronaći – istinsko blagostanje.
