110 godina priznanja islama u Hrvatskoj

– povijesno priznanje i početak institucionalnog okvira, suvremeni pravni položaj i odgovornost zajednice, jesmo li dorasli onome što imamo

Uvod
Dana 27. travnja 1916. godine Hrvatski sabor (tadašnji Hrvatski državni sabor) donio je odluku kojom se islam priznaje kao ravnopravna vjera u tadašnjoj Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, unutar Austro-Ugarske Monarhije. Taj čin potvrđen je i od strane cara i kralja Franje Josipa I., čime je islam dobio svoj institucionalni okvir i pravnu sigurnost na ovim prostorima. Bila je to povijesna odluka koja je muslimanima omogućila slobodno organiziranje vjerskog života i djelovanje unutar društva.
Gotovo stoljeće kasnije, 2002. godine, Islamska zajednica u Hrvatskoj dodatno je učvrstila svoj položaj potpisivanjem Ugovora s Vladom Republike Hrvatske, kojim su precizno definirana prava, djelovanje i status Islamske zajednice. Ugovor su potpisali premijer Vlade RH Ivica Račan i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj muftija Ševko ef. Omerbašić, a predstavlja jedan od najuređenijih pravnih okvira za djelovanje jedne vjerske zajednice u Europi. Danas, 110 godina nakon prvog institucionalnog priznanja, islam u Hrvatskoj ima stabilan pravni, društveni i organizacijski okvir, koji nosi i pravo i odgovornost.

Kontinuitet koji obvezuje
Prije sto i deset godina islam je u Hrvatskoj dobio institucionalno priznanje. Taj čin nije bio samo administrativna odluka, nego potvrda da jedna vjera ima svoje mjesto u društvu, sa svim pravima i odgovornostima koje iz toga proizlaze. Od tada do danas mnogo toga se promijenilo. Mijenjale su se države, granice, sustavi i okolnosti, ali je kontinuitet Islamske zajednice ostao. Taj kontinuitet nije nastao sam od sebe. Iza njega stoje generacije ljudi koji su čuvali vjeru, organizirali zajednicu i gradili temelje na kojima danas stojimo. Danas imamo instituciju, imamo džamije, imamo slobodu da živimo svoju vjeru bez skrivanja. Imamo mogućnost da organiziramo, planiramo i gradimo. Sve to nije došlo slučajno. Sve to je rezultat jednog dugog procesa u kojem su mnogi dali svoj doprinos. Pitanje koje se danas nameće nije samo što smo naslijedili. Pitanje je što radimo s onim što imamo. Ta ostavština ne traži samo poštovanje, nego i nastavak kroz djelo.

Pravo koje traži odgovornost
Imati priznatu vjeru znači imati prostor djelovanja. To znači imati mogućnost da se okupljamo, da učimo, da gradimo i da ostavljamo trag. U mnogim dijelovima svijeta muslimani nemaju ono što mi danas imamo u Hrvatskoj. Ovdje postoji okvir koji omogućava stabilnost i razvoj. Postoji pravni temelj koji štiti identitet i omogućava djelovanje. Takav okvir ne traži samo zahvalnost, nego i odgovornost. Nije dovoljno imati instituciju ako ona ostaje prazna. Nije dovoljno imati džamiju ako u njoj nema života. Nije dovoljno imati pravo ako se ono ne koristi. Vrijednost se ne vidi u onome što je zapisano, nego u onome što se živi. I tu dolazimo do ključnog pitanja. Jesmo li dorasli onome što imamo ili smo se na to samo navikli.

Razlika koju stvaraju ljudi
U vremenu kada je islam priznat kao dio društva, očekivalo bi se da zajednica raste i jača. To se i događa, ali ne svugdje istim intenzitetom. Postoje mjesta gdje se vidi snaga zajednice i mjesta gdje ona ostaje uspavana. Razlika nije u zakonima, nego u ljudima. Razlika nije u mogućnostima, nego u odnosu prema tim mogućnostima. Negdje se čeka, a negdje se djeluje. Negdje se traže razlozi, a negdje se traže rješenja. U tom kontekstu Maljevac nosi posebnu poruku. Na samoj granici, na mjestu gdje se mnogi zaustavljaju samo kratko, nastaje nešto što traje. Izgradnja Islamskog centra nije samo građevinski projekt. Ona je odgovor na prostor koji je omogućen prije više od jednog stoljeća. Ona je dokaz da se sloboda može pretvoriti u konkretno djelo. Džemat Maljevac pokazuje kako se sloboda pretvara u djelo koje traje.

Maljevac kao primjer odgovornosti na djelu
Tri godine rada u Maljevcu govore više od mnogih riječi. Više od 1,3 milijuna eura prikupljenih i ugrađenih u projekt svjedoči o ozbiljnosti pristupa. Tu nema velikih obećanja bez pokrića. Tu postoje ljudi koji dolaze, koji rade, koji daju i koji ostaju. Volonteri, donatori, vakifi i džematlije nose projekt kroz svakodnevne aktivnosti. Dežurstva uz cestu, susreti s prolaznicima, radovi koji se nastavljaju bez prekida – sve to pokazuje kako izgleda zajednica koja koristi ono što ima. Na tom mjestu se ne govori samo o pravima. Tu se ta prava pretvaraju u odgovornost. I kroz tu odgovornost nastaje rezultat koji je vidljiv svima koji prođu. Ovdje se ne mjeri samo koliko se ima, nego koliko se daje. I u tome se prepoznaje snaga zajednice koja ne propušta priliku da ono što joj je omogućeno pretvori u trajno dobro.

Obljetnica koja postavlja mjeru
U ponedjeljak 27. travnja 2026. godine u hotelu Sheraton u Zagrebu bit će svečano obilježavanje 110. obljetnice priznanja ravnopravnosti islama s drugim religijama u Hrvatskoj što jasno pokazuje da ova priča nije zaboravljena, nego živa i prisutna. Pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i u organizaciji Mešihata Islamske zajednice, ova obljetnica dobiva svoju institucionalnu i društvenu težinu. Okupljanje na ovakvom događaju nije samo formalnost, nego potvrda da se vrijednost priznanja i danas prepoznaje. Obilježavanje 110 godina priznanja islama nije samo podsjećanje na prošlost. To je trenutak u kojem se mjeri sadašnjost. Koliko smo iskoristili prostor koji nam je dan. Koliko smo razvili zajednicu. Koliko smo spremni preuzeti dio odgovornosti. Nije dovoljno reći da imamo dugu tradiciju. Važnije je pokazati da ta tradicija ima svoj nastavak. Povijest daje temelj, ali sadašnjost daje smisao. Ako se ono što je naslijeđeno ne razvija, onda ostaje samo uspomena. Ako se razvija, postaje snaga koja nosi dalje.

Jesmo li dorasli onome što imamo
U Maljevcu se odgovor na ovo pitanje vidi bez puno riječi. Izgradnja Islamskog centra pokazuje kako se preuzeta odgovornost pretvara u konkretno djelo. Džemat Maljevac svakodnevno svjedoči da ono što imamo dobiva svoju vrijednost tek kada se živi i gradi.
Na kraju, odgovor na pitanje iz podnaslova ne daje se riječima, nego djelima. Svaki pojedinac u toj priči ima svoje mjesto. Neki će ga prepoznati, neki će ga zaobići. Neki će dati koliko mogu, a neki će čekati bolji trenutak. Vrijeme prolazi za sve jednako. Ono što ostaje iza svakoga nije isto. Sto i deset godina priznanja obvezuje sve nas. Ne prema prošlosti, nego prema sadašnjosti i onome što dolazi. Mjera neće biti u onome što smo imali, nego u onome što smo učinili s tim.

Sto i deset godina priznanja islama u Hrvatskoj vrijedi onoliko koliko ga danas pretvaramo u djelo – a Maljevac pokazuje da prava dobivaju smisao tek kada postanu odgovornost koja se gradi i ostavlja trag.