– dok mi gradimo Islamski centar, Islamski centar gradi nas, izgradio je nešto što će trajati i u ljudima

Tri godine gradnje promijenile su izgled Maljevca, ali još više ljude koji u toj gradnji sudjeluju. Islamski centar raste iznad zemlje, dok se oko njega gradi nešto što se ne može izmjeriti metrima ni eurima – zajednica, povjerenje i osjećaj da iza sebe ostavljamo nešto što će trajati dulje od nas.

Kada smo 1. svibnja 2023. godine započeli gradnju Islamskog centra u Maljevcu, pred nama je bilo gradilište i velika ideja. Trebalo je graditi temelje, zidove, kupole i munaru. Trebalo je nabaviti potreban materijal, pronaći izvođače i, možda najvažnije, osigurati sredstva da radovi ne stanu. Tada smo uglavnom gledali prema građevini koja tek treba nastati. Danas, nakon više od tri godine, sve je jasnije da se ovdje nije gradila samo jedna građevina.

Gradnja je u međuvremenu postala dio svakodnevice Maljevca. Skele, kamioni, majstori, volonteri, ljudi koji zastanu uz cestu, putnici koji izađu iz kolone, donatori koji dođu osobno vidjeti gdje su ugradili svoj dio dobra – sve je to postalo dio jedne velike priče. Netko je dao novac, netko materijal, netko dan svoga vremena, netko svoje znanje i ruke. Netko je samo zastao, pružio ruku i rekao: „Neka vam je hairli.“ I takve riječi ponekad su bile jednako potrebne kao i materijal.

Od djeda do unuka

Možda se smisao svega najbolje vidi u ljudima. Nedavno su na džuma-namazu zajedno bila tri člana obitelji Mamić: 78-godišnji Latif, njegov sin Atif – Atko i trinaestogodišnji unuk Emil. Tri generacije. Tri vakifa. Jedan saff.

Dok mi gradimo Islamski centar, Islamski centar gradi nas

Latif se još sjeća vremena kada se gradila džamija u Čaglici kod Velike Kladuše. Tada je, kao mlađi čovjek, pomagao kopati njezine temelje. Desetljećima poslije živi nekoliko stotina metara od Islamskog centra u Maljevcu i ponovno svjedoči gradnji džamije. Samo što sada uz njega stoje sin i unuk. Atko, majstor keramike, dobro zna što znači napraviti nešto rukama i ostaviti iza sebe trag svoga rada. Emil je tek završio peti razred. Dok odrasli govore o projektu, rokovima i troškovima, on jednostavno odrasta uz džamiju koja raste zajedno s njim.

Tu se možda krije jedna od najvećih vrijednosti cijeloga projekta. Djeca ne uče samo iz onoga što im govorimo. Mnogo više pamte ono što vide da činimo. Ako dijete godinama gleda roditelje i djedove kako daju, volontiraju, dolaze u džamiju i brinu o zajedničkom dobru, onda vakuf za njega više nije samo riječ koju treba objasniti. Postaje dio njegova iskustva.

Mjesto na kojem se susreću ljudi

Posebnu dimenziju cijeloj priči daje položaj Maljevca. Stotinjak metara dalje prolazi cesta prema državnoj granici. Petkom je uvijek kolona, a ljeti se njome protežu kilometarske kolone, a kroz Maljevac prolaze ljudi iz brojnih europskih zemalja. Mnogi se upravo ovdje prvi put susretnu s našim džematom i gradnjom Islamskog centra.

Uz cestu ih dočekuju naši volonteri. Nekome treba voda, nekome predah, nekome toalet, nekome mjesto za namaz, a netko samo želi pitati što se ovdje gradi. Iz tih kratkih susreta nastala su poznanstva, prijateljstva i brojne donacije. Ljudi koji su nam došli kao potpuni stranci vraćali su se ponovno kao prijatelji i vakifi.

Tako je gradilište, paradoksalno, postalo mjesto susreta. Iako još nema završenu fasadu, uređene prostorije ni otvorena vrata budućeg centra, njegova je misija na neki način već počela.

Dok mi gradimo njega, on gradi nas

Posljednjih dana pogled ponovno ide prema visini. Kupole su dobile svoje prepoznatljivo ruho, a uz munaru sada stoji i 4,5 metra visoka drvena konstrukcija njezina završnog dijela. Još je na zemlji. Treba je obložiti, prekriti limom i tek onda podignuti na vrh. Čovjek zastane pred njom i shvati koliko se toga promijenilo od prvih radova na temeljima.

Ipak, fotografije gradilišta pokazuju samo polovicu priče. Druga polovica ne vidi se na njima.

To su sati provedeni na dežurstvima. Razgovori s ljudima. Umor nakon dugoga dana. Neizvjesnost prije velikih radova. Radost kada stigne nova donacija. Vakufname koje odlaze u različite krajeve svijeta. Djeca koja danas hodaju između odraslih pored gradilišta, a sutra će svojoj djeci pričati kako su gledala nastajanje Islamskog centra s džamijom.

Često kažemo da gradimo džamiju. To je istina. Ali nakon svega što smo prošli, moglo bi se reći i obrnuto: dok mi gradimo Islamski centar, Islamski centar gradi nas.

Uči nas da veliko ne nastaje odjednom. Uči nas strpljenju kada stvari ne idu željenom brzinom, povjerenju kada ne znamo odakle će doći sljedeća sredstva, odgovornosti prema onome što nam je povjereno i zajedništvu bez kojega nijedan veliki posao ne može dugo trajati.

Jednoga dana s ovoga će gradilišta nestati skele. Kamioni više neće dovoziti materijal. Utihnut će strojevi, a vrata Islamskog centra bit će otvorena ljudima. Tada ćemo moći pogledati završenu građevinu i reći da smo uspjeli.

Ali možda će postojati još važnije pitanje:
Što je ova gradnja tijekom svih tih godina izgradila u nama?

Ako iza nje, osim zidova, kupola i munare, ostanu ljudi koji su naučili više davati, više vjerovati jedni drugima i više misliti na ono što ostavljaju generacijama koje dolaze, onda Maljevac doista nije izgradio samo džamiju.

Izgradio je nešto što će trajati i u ljudima.