Tri generacije na džumi

– od Čaglice do Maljevca – dobro koje traje, did, sin i unuk – zajedno vakifi, tri generacije, jedan saff, ista vrijednost, nenadmašni Mamići

MALJEVAC, 16. kolovoza 2026.
Postoje fotografije koje zabilježe trenutak i postoje one koje ispričaju mnogo više od onoga što se na njima vidi. Ova fotografija iz Maljevca pripada drugima. Na njoj su Latif Mamić, 76-godišnji did, njegov sin Atif – Atko Mamić, 52-godišnjak, i trinaestogodišnji unuk Emil Mamić. Tri životne dobi. Tri generacije jedne krajiške obitelji. Isti džemat, ista džuma i, kada stanu na namaz, isti saf. Između najstarijeg i najmlađeg 63 je godina života, ali u džamiji ta razlika gotovo nestaje. Did, sin i unuk stoje rame uz rame pred istim Gospodarom.

Obitelj Mamić porijeklom je iz Čaglice kod Velike Kladuše, a danas živi u Maljevcu, svega nekoliko stotina metara od džamije. Iz svoje svakodnevice gledaju i džamiju i granicu. Granica je ovdje dio života: ljudi dolaze i odlaze, automobili prolaze, generacije odrastaju, vremena se mijenjaju. Mamići, međutim, svojim primjerom pokazuju da postoje vrijednosti koje se ne bi trebale izgubiti u tim promjenama. Krajišnik je kroz povijest često mijenjao mjesto življenja, odlazio za poslom i vraćao se, ali je sa sobom nosio ono što je primio u obiteljskoj kući. Kod Mamića se ta nit može gotovo vidjeti – ide od Latifa preko Atka do Emila.

Did koji je nekada kopao temelje
Najstariji među njima, Latif Mamić, danas je umirovljenik. Sa svojih 76 godina dobro pamti vrijeme kada se gradila džamija u njegovoj rodnoj Čaglici. Nije tada stajao sa strane i promatrao kako drugi rade. Pomagao je kopati njezine temelje. Desetljeća su prošla, život ga je doveo u Maljevac, a pred njim ponovno raste džamija. Samo je sada priča drukčija: ruke koje su nekada kopale temelje nose tragove godina, ali je želja da se pomogne ostala ista. Čovjek možda više ne može učiniti sve što je mogao u mladosti, ali može ostati uz dobro koje je nekada izabrao. Latif je doživio nešto što nema svaki čovjek priliku vidjeti – da nakon džamije čije je temelje pomagao kopati sudjeluje i u podizanju druge džamije, a pokraj sebe ima sina i unuka.

Tu priča postaje još snažnija. Sva trojica su vakifi Islamskog centra u Maljevcu. Nisu samo ljudi koji će jednoga dana koristiti njegov prostor. Ugradili su sebe u njegovo nastajanje. U vremenu u kojem se mnogo govori o vrijednostima, zajedništvu, vjeri i odgoju, obitelj Mamić pokazuje onu težu stranu tih riječi – pretvoriti ih u postupak. Jedno je govoriti djeci da trebaju pomagati džamiju, a sasvim drugo omogućiti im da odrastaju gledajući kako to čine njihov otac i did. Dijete mnogo toga što čuje može zaboraviti, ali prizore koje godinama gleda u vlastitoj obitelji nosi puno dulje.

Atko – generacija koja povezuje
U sredini te obiteljske niti nalazi se Atif – Atko Mamić. Ima 52 godine i majstor je za keramiku. On je istodobno nečiji sin i nečiji otac, čovjek između iskustva jedne i odrastanja druge generacije. Upravo njegova generacija često nosi posebnu odgovornost: sačuvati ono dobro što je primila od roditelja, ali pronaći način da ga približi svojoj djeci. Kod Atka ta poveznica nije samo simbolična. Njegov otac zna što znači svojim rukama pomagati gradnju džamije, a njegov sin danas gleda kako njegova vlastita obitelj sudjeluje u izgradnji Islamskog centra. Između Čaglice nekada i Maljevca danas stoji jedan životni kontinuitet.

Emil – generacija koja pamti kako džamija raste
A onda je tu Emil. Ima tek 13 godina i sada će u šesti razred osnovne škole. Pred njim su godine školovanja, odrastanja, izbora i traženja vlastitoga mjesta u svijetu. Možda još ne može potpuno razumjeti težinu svega čemu danas svjedoči. Ali može zapamtiti. Može zapamtiti džume na koje je dolazio s ocem i didom. Može zapamtiti gradilište nekoliko stotina metara od svoje kuće, skele, kupole i ljude koji su godinama dolazili pomagati. Jednoga dana, kada Islamski centar više ne bude gradilište nego završena džamija, Emil će moći svojoj djeci pokazati prema njoj i reći: „Ovo smo gradili i moj did, i moj otac, i ja.“ Teško je zamisliti bolju praktičnu lekciju pripadnosti.

Tri generacije, jedan saff
U tome je možda najljepša poruka ove fotografije. Latif ne ostavlja Emilu samo priču o prošlosti, Atko mu ne ostavlja samo savjet, a Emil ne nasljeđuje samo prezime. Prenosi se iskustvo da zajednica opstaje kada svaka generacija preuzme svoj dio odgovornosti. Did je nekada kopao temelje džamije u Čaglici. Danas sa sinom i unukom pomaže izgradnju Islamskog centra u Maljevcu. Sutra će možda Emil biti čovjek koji će nekom novom dječaku pričati kako je kao trinaestogodišnjak gledao njegovu izgradnju.

Krajiške obitelji često imaju svoje priče o selidbama, granicama, radu, odricanju i ponovnim počecima. Mamići imaju i jednu priču o džamijama. Počela je davno uz temelje u Čaglici, a jedno njezino poglavlje danas se piše nekoliko stotina metara od njihova doma u Maljevcu. I možda će od svega što možemo napisati o toj obitelji najviše ostati jedan sasvim jednostavan prizor petkom: did Latif, sin Atif i unuk Emil dolaze na džumu i staju u isti saff.

Jer džamija se ne gradi samo betonom, kamenom, kupolama i novcem.

Džamija je istinski izgrađena onda kada jedan did uspije dovesti sina, a sin svoga sina – i kada tri generacije zajedno stanu pred Boga u isti saff.