Hutba: Dok gradimo džamiju, gradimo li sebe?

petak, 25.9.2026., Džemat Maljevac
hatib: Admir ef. Muhić

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam na Njegovog posljednjeg poslanika Muhammeda, ﷺ, na njegovu obitelj, ashabe, tabi’ine i tabe’a tabi’ine, i na sve one koji su doprinijeli da islam dođe do nas i u naše krajeve.

Cijenjena braćo,
čovjek pamti velike trenutke. Pamti dan kada mu se dogodilo nešto što je dugo čekao. Pamti susret koji ga je dirnuo, putovanje koje ga je promijenilo, dovu koju je učio sa suzama, ramazan u kojem je osjetio posebnu blizinu Allahu. Pamtimo hadž i umru, Bajrame, lijepe džume, važne dane u obitelji i zajednici. Takvi trenuci imaju svoju vrijednost. Oni nas pokrenu, probude i pokažu nam koliko naše srce još uvijek može osjetiti. Ali postoji jedno važnije pitanje: dok gradimo džamiju, gradimo li sebe? Kada se emocije smire, ljudi raziđu, fotografije ostanu u mobitelu, događaj postane uspomena, a mi se vratimo običnom danu – jesmo li ostali isti ili se nešto u nama promijenilo?

Milostivi Allah, dž.š., kaže: „Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.“ (Er-Ra’d, 11.) Veliki trenutak može otvoriti vrata promjene, ali kroz ta vrata čovjek mora sam proći. Nije dovoljno nešto čuti. Nije dovoljno biti dirnut. Nije dovoljno nekoliko dana govoriti kako je nešto bilo lijepo. Vrijednost duhovnog iskustva vidi se po onome što je od njega ostalo u našem životu, i to u praktičnom životu.

Vjera se potvrđuje u običnom danu

Poštovana braćo,
mnogo je lakše biti dobar u posebnom trenutku nego ostati dobar u svakodnevici. U ramazanu je lakše otvoriti Kur’an jer ga otvaraju i drugi. Lakše je doći u džamiju kada je puna. Lakše je dati kada svi daju. Lakše je osjetiti zajedništvo kada smo okruženi ljudima i kada nas nosi atmosfera. Ali što je s običnim utorkom u studenome?

Što je s namazom kada nas nitko ne vidi? Što je s jezikom kada nas netko naljuti? Što je s poštenjem kada bismo mogli nešto dobiti nepoštenim putem, a nitko za to ne bi saznao? Što je s našim ponašanjem prema supruzi, djeci, roditeljima, susjedima i radnim kolegama? Tu se vidi koliko je veliki trenutak (promjena) doista ušao u čovjeka.

Allahov poslanik Muhamed, a.s., je rekao: „Allahu su najdraža ona djela koja se čine ustrajno, makar bila mala.“ (Buhari i Muslim) Ne traži se od svakoga od nas da svakoga dana napravi nešto veliko. Ali se traži da ono dobro koje smo započeli ne napustimo čim prođe početni zanos.
Pet minuta Kur’ana svakoga dana može promijeniti čovjeka više nego mnogo stranica koje pročita jednom pa mjesecima ne otvori Mushaf. Namaz koji čuvamo iz dana u dan gradi nas više od povremenog naleta pobožnosti. Mala pomoć koju redovito činimo nekome može biti vrjednija od velikog djela nakon kojega se više nikada ne osvrnemo oko sebe. Vjera nije samo ono što čovjek osjeti u velikom trenutku. Vjera je ono što od tog trenutka ponese u običan dan.

Je li nas samo oduševilo ili nas je promijenilo?

Isto vrijedi i za zajednicu. Zajedništvo nije samo kada se mnogo ljudi okupi na jednom mjestu. Nije zajedništvo samo velika džuma, mevlud, svečanost, zajednički iftar ili važan događaj. Pravo zajedništvo vidi se poslije. Hoćemo li jedni drugima nazvati selam kada nema programa? Hoćemo li primijetiti čovjeka koji se povukao? Hoćemo li pomoći kada nema kamere? Hoćemo li se pomiriti s onim s kim smo se posvađali? Hoćemo li čuvati džemat i onda kada nam se neka odluka osobno ne sviđa? Hoćemo li doći kada treba raditi, a ne samo kada treba biti viđen? To su ozbiljna pitanja jer se zajednica ne gradi samo događajima. Ona se gradi povjerenjem koje traje između događaja.

I ovdje, u Maljevcu, proteklih smo mjeseci imali mnogo trenutaka koje ćemo pamtiti. Gledali smo kako naš Islamski centar dobiva sve jasnije obrise. Završavale su se kupole, postavljani su alemi, munara je rasla, dolazili su ljudi, vakifi, prijatelji i ugledni gosti. Bilo je trenutaka ponosa, radosti i zahvalnosti Allahu. Ali ni jedan od tih trenutaka nije sam sebi cilj. Sve nas to mora dovesti do ozbiljnijeg pitanja: Što će od svega toga ostati u nama?

Džamija raste – moramo li i mi?

Draga braćo,
dok gledamo kako građevina raste, lako je mjeriti napredak. Vidimo novi zid. Vidimo završenu kupolu. Vidimo alem. Vidimo koliko je keramike postavljeno, što je napravljeno, a što još nije. Mnogo je teže izmjeriti koliko smo mi napredovali. Jesmo li za vrijeme ove gradnje postali bolji ljudi? Jesmo li naučili više vjerovati jedni drugima? Jesmo li postali spremniji pomoći? Je li nam džemat važniji nego prije? Jesmo li naučili podnijeti različitost karaktera, mišljenja i pogleda? Jesmo li popravili svoj odnos prema Allahu? Jer može se dogoditi da građevina raste, a čovjek ostane isti. Možemo podignuti zidove, kupole i munaru, a da u nama ostanu stari zidovi prema drugim ljudima.

Lakše je podići alem na vrh munare nego vrijednosti koje on simbolizira spustiti u vlastiti život. Alem se vidi izdaleka. Ali ono što on predstavlja mora se vidjeti izbliza – u našem namazu, ahlaku, poštenju, govoru, odnosu prema obitelji, susjedu, siromašnom čovjeku, putniku i onome s kim se ne slažemo. Ako s munare bude dolazio ezan, a on ne bude mijenjao naš odnos prema namazu, onda nešto nedostaje. Ako budemo imali lijepu džamiju, a ružne međuljudske odnose, nešto nedostaje. Ako budemo ponosni na ono što smo izgradili, a ne budemo spremni priznati vlastitu pogrešku, oprostiti, pomoći i čuvati jedni druge – nešto nedostaje. Jer Allah ne gleda samo ono što podižemo rukama. Gleda i ono što gradimo u sebi.

Skinuti skele i sa sebe

Doći će, ako Bog da, dan kada će s Islamskog centra biti skinuta posljednja skela. Bit će to lijep dan. Nakon godina rada pred nama će stajati završena građevina. Ono što smo nekada gledali na nacrtima moći ćemo dodirnuti rukom. Ali volio bih da toga dana ne pogledamo samo prema zidovima, kupolama i munari. Vrijedi tada pogledati i prema sebi. Što smo postali tijekom puta? Jer možda i čovjek nosi svoje skele. Na nekome treba još raditi strpljenje. Na nekome namaz. Na nekome odnos prema roditeljima. Netko mora popraviti jezik. Netko odnos prema supružniku. Netko halal zaradu. Netko mora naučiti oprostiti, a netko priznati da nije uvijek u pravu. Zapamtimo ovo: Gradnja čovjeka nema završni tehnički pregled. Ona traje dok smo živi.

Zbog toga naš najveći uspjeh neće biti dan kada skinemo posljednju skelu s Islamskog centra. Pravi uspjeh bit će ako do toga dana skinemo poneku skelu i sa sebe – popravimo svoj namaz, odnos prema ljudima, odgovornost, ahlak i vezu s Allahom. Džamiju možemo završiti za nekoliko godina. Ali izgradnja čovjeka traje cijeli život.

I kada prođu veliki trenuci, kada se ugase svjetla, kada se ljudi raziđu i kada ponovno dođe sasvim običan dan, neka iza svega ostane nešto što se možda neće vidjeti na fotografiji: bolji čovjek.

Molimo Allaha, dž.š., da primi naša dobra djela, da nam podari iskrenost i ustrajnost, da ono što čujemo pretvaramo u život, da nas naše džamije približavaju Njemu, da među nama učvrsti povjerenje i zajedništvo te da nam podari snage da, gradeći ono što će ostati poslije nas, ne zaboravimo graditi sebe. Amin, ja Rabbel-alemin!