Piše: Admir ef. Muhić
Postoje granice koje vidimo – one od betona, željeza, traka i rampi. Ali postoje i one koje ne vidimo, a mnogo su tvrđe. Granice u glavama. Granice u srcima. One su najteže, jer ih ne dižu države, nego ljudi sami.
Čovjek može preći državnu granicu za nekoliko minuta, ali granicu u sebi ne prelazi godinama – ponekad nikada. Zato se danas ne mjeri širina zemlje, nego širina duše. Ne mjeri se visina zida, nego visina srca.
Islam nas uči da granice nisu prepreke, nego ispiti. Da je prava pobjeda – ne oboriti drugog, nego savladati sebe. Poslanik, a.s., je rekao: “Nije jak onaj koji obori drugoga, već onaj koji savlada samoga sebe kad se rasrdi.”
To je ona nevidljiva granica o kojoj treba govoriti.
Granica između strpljenja i srdžbe.
Između predrasude i razumijevanja.
Između ponosa i poniznosti.
Između “moje istine” i “naše istine”.
Živimo u vremenu u kojem su svi povezani – ali rijetko tko istinski blizak. Tehnologija spaja kontinente, a srca su se udaljila. Imamo aplikacije koje prevode jezike, ali sve manje volje da razumijemo jedni druge. Suvremeni čovjek je u mreži komunikacija, a često u tišini odnosa. Granice su se preselile iz karata u misli, iz karata u srca.
A onda pogledamo Maljevac. Mjesto gdje granica postaje most. Mjesto gdje se Bosna i Hrvatska ne dijele – nego dodiruju. Gdje se glas ezana prepliće s tišinom šume, a ruka komšije pruža susjedu čašu vode, i nitko ne pita kojoj vjeri pripada. To je slika svijeta kakav bi mogao biti – da ljudi ne podižu zidove oko duše.
Ovdje, na granici, svakodnevno se prepliću različiti jezici, navike i običaji. A opet, ljudi dijele istu brigu, isti osmijeh, iste molitve za zdravlje i mir. Granice ovdje nisu kraj, nego početak dijaloga. Jer – što vrijedi granica na mapi ako su srca otvorena?
U Kur’anu Svevišnji Bog kaže: “O ljudi, Mi smo vas stvorili od jednog muškarca i jedne žene i učinili vas narodima i plemenima da biste se upoznali.” (El-Hudžurat, 13.)
Upoznati – a ne razdvojiti.
Razumjeti – a ne osuđivati.
To je poruka vjere, ali i poruka života.
Granice u glavama ruše se znanjem, dijalogom, susretom. Kad se dvije osobe pogledaju s iskrenošću, nestane pola predrasuda. Kad se dvije ruke pruže, padnu svi zidovi. Kad se dvije duše sretnu u dobru, tada se čuje ono što ni glas ne može prenijeti.
Na granici se vidi koliko su ljudi u sebi slobodni. Zato je Maljevac više od geografije – to je duhovna metafora: granica koja spaja, a ne razdvaja. Ovdje se uči da pripadnost vjeri ne znači odvojenost od drugih, nego odgovornost za druge. Da vjera ne dijeli svijet, nego ga oplemenjuje.
Zato, braćo i sestre, pređimo granice u sebi. Granice taštine, zavisti, razdora, ogovaranja, sumnje. Pređimo ih osmijehom, riječju, djelom. Jer čovjek koji u sebi nema granica prema dobru – slobodan je. A onaj koji u sebi podigne zid prema čovjeku – zarobljen je.
Naša vjera nije vjera straha, nego vjera nade. Nije vjera zatvorenih vrata, nego otvorenih srca. Zato – rušimo granice u glavama, i gradimo mostove među srcima.
Jer svaka pređena granica u nama – novi je korak prema džennetu.
—
Na granici bez granica – jer svaka rampa koja se podigne u nama, otvara put prema većem dobru.
