Na trgu u Vojniću, između općinske zgrade i stare lipe, sunce je mirno klizilo niz popločane kocke. Na fotografijama—fratar, efendija i paroh—stoje rame uz rame, kao da su oduvijek tako stajali. Jedan drži telefon i hvata kadar: osmijeh je iskren, jednostavan, bez poziranja. Na drugoj slici ista trojica, ali ozbiljnija crta preko lica: službena zgrada iza njih, tri halje pred njom. Kao tri putokaza koji pokazuju isto: „Ovdje se može zajedno.“
Ušli su, kažu, jednom i u kafić. Našalio se konobar: „Ušla trojica duhovnika.“ A kava je stigla u tri šalice iste veličine. Fratar je platio prvu rundu, paroh drugu, efendija treću. Račun su podijelili, a priču pomnožili. I svaki je, na svoj način, izgovorio istu rečenicu:
„Što nam je bliže, to nam je svetije — čovjek prije svega.“
Na sljedećoj fotografiji ruke su im preko ramena, zbijene kao da je vjetar s Kupe jači nego što jest. U tom zagrljaju ima nečeg starinskog i novog u isti mah: starinski je običaj bratskog stiska, nov je kontekst u kojem je taj stisak vijest. Jer, nisu tu došli potvrditi razliku, nego blizinu. Nisu stali na fotografiju da bi ispričali prošlost, nego da bi uslikali budućnost.
U razgovoru, paroh se raspituje za napredak radova u Maljevcu:
— „Kako munara, kako kupole?“
Efendija odgovara:
— „Rastu, hvala Bogu, kao i povjerenje.“
Fratar klima i dodaje:
— „Kamen se slaže kao riječi u molitvi — važno je da su iskrene.“
I svi su se nasmijali toj jednostavnoj metafori, jer su znali da je istina.
Iza njih, na bedemu dana, stoji općinska zgrada s tri zastave. Ispred njih tri čovjeka s tri puta — koji su danas jedan. U tom trokutu nema oštrih kutova. Tu se razlikuje i poštuje, razgovara i čuva. Na tren, dok aparat bilježi kadar, čini se da je sve moguće: da duga premosti granicu, da brdo popusti pred riječju, da čovjek na čovjeka gleda kao na susjeda, komšiju, a ne kao na kategoriju.
Na posljednjoj slici okrenuti su leđima kameri, gledaju prema ulazu. Kao da upravo ulaze u zajedničku kuću zvanu „naša sredina“. Jedan nosi knjigu, drugi brojanicu, treći osmijeh — sva trojica ključ. Otključavaju istu bravu: brigu za ljude. Nije to spektakl ni protokol; to je narodni bonton: „Bujrum, izvolite, sjedite!“
I kad se priča prebaci s trga na granicu, s Vojnića na Maljevac, ostaje isti refren: gradnja ne diže zid, nego most. Džamija u Maljevcu raste, ali s njom rastu i razgovori, posjete, svraćanja na kahvu, kafu i kavu, križanja putova i pogleda. Fratar, efendija i paroh — trojica koji znaju da se Bog raduje tamo gdje ljudi jedni druge olakšaju.
Zato ove fotografije nisu samo lijepi prizori; one su nacrt. Kako stat’ jedno do drugoga, kako se nasmijati prije nego što progovoriš, kako pitati prije nego što presudiš. Nacrt u tri poteza: približi se, poslušaj, pomozi. Kad se tako crta, mapa zajedništva ispada jasna: Vojnić — Maljevac — svako naše mjesto.
I dok se zatvara album dana, ostaje jedna mirna misao: Ako se trojica duhovnika mogu nasmijati u isti kadar, onda se i tri komšijske avlije mogu otvoriti u isti hodnik. A hodnik vodi prema istom izlazu: čovjek čovjeku — brat. Tu je sav plan.
Sve ostalo je samo dobra izvedba.
