Džamija kao srce zajednice
– džamija kao svjetlo identiteta i opstanka, Maljevac – gdje se na granici ne ruši, nego gradi
Dan kada su rušene džamije, ali ne i duh vjernika
Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini proglasio je 7. svibnja Danom džamija u znak sjećanja na rušenje Ferhat-pašine džamije u Banjoj Luci, poznatije kao Ferhadija, koja je minirana u noći između 6. i 7. svibnja 1993. godine. Taj datum nije samo podsjetnik na jedan porušeni objekt, nego na pokušaj da se izbrišu tragovi jednog naroda, jedne kulture i jednog načina života. Ferhadija nije bila obična džamija. Bila je simbol identiteta, ljepote i stoljetnog trajanja muslimana na ovim prostorima. Izgrađena još 1579. godine, smatrana je jednim od najljepših ostvarenja osmanske arhitekture u Bosni i Hercegovini. Tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu srušeno je 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, četiri tekije, 37 turbeta i više od 400 drugih vakufskih objekata. Više od osamdeset posto džamija u BiH bilo je uništeno ili teško oštećeno. Rušenje džamija nije bilo slučajno. To je bio pokušaj da se poruši i sjećanje, i pripadnost, i nada. Zato Dan džamija danas nije samo povijesni datum, nego dan dubokog podsjećanja na vrijednost onoga što imamo.
Džamija je mjesto povratka sebi
Džamija je mnogo više od građevine s kupolom i minaretom. Ona je mjesto gdje čovjek spušta svoj teret, traži smiraj i vraća se sebi. U džamiji se uči prvi harf, sklapa prvo prijateljstvo, izgovara prva dova za roditelje te ponegdje ispred džamije posljednji put klanja za one koje volimo. Tu čovjek najlakše osjeti koliko je malen pred Gospodarom, ali i koliko vrijedi kada je dio džemata. Džamija je od davnina bila škola, utočište, savjetovalište i mjesto okupljanja ljudi različitih godina i sudbina. Kada se ugasi svjetlo u nekom mjestu, džamija često ostane posljednja koja svijetli. Ona čuva zajednicu od zaborava i ljude od usamljenosti. Zato odnos prema džamiji govori mnogo o odnosu prema vlastitoj vjeri, obitelji i korijenima. Nije dovoljno diviti se džamijama dok putujemo svijetom, nego treba znati čuvati i svoju lokalnu džamiju, svoj mesdžid i svoj džemat. Džamija bez ljudi postaje tiha građevina, ali džamija sa džematom postaje srce jednog kraja.
Džamije kao orijentiri vjere i pripadnosti
Danas su džamije s minaretom prisutne širom Hrvatske. Od Gunje gdje je prva izgrađena, do Zagreba, Rijeke, i Bogovolje, pa do Siska i Maljevca, muslimani imaju mjesta u kojima čuvaju svoju vjeru i identitet. Negdje su to veliki islamski centri, a negdje skromni mesdžidi koji okupljaju mali broj ljudi, ali nose veliku toplinu. Upravo u tome i jeste ljepota džamije. Nije njena vrijednost samo u veličini, nego u ljudima koji je pune. Postoje mjesta gdje ezan odjekuje kroz velike gradove, ali postoje i mjesta gdje nekoliko safova znači cijeli jedan svijet. U manjim sredinama džamija često postaje orijentir opstanka. Ona ljudima daje osjećaj da nisu sami i da imaju svoje mjesto pod nebom. Mnogi naši ljudi koji žive daleko od mjesta rođenja najprije traže džamiju, jer znaju da će tamo pronaći dio svog jezika, običaja, kulture i duše. Zato džamije nisu samo vjerski objekti. One su točke susreta, pamćenja i pripadnosti.
Na Dan džamija u Maljevcu je počelo novo građenje
Kada govorimo o Danu džamija, nemoguće je ne spomenuti Maljevac. Ovdje, na granici, džamija nikada nije bila samo prostor za namaz. Ona je postala simbol opstanka i zajedništva. Islamski centar u Maljevcu danas raste pred očima ljudi koji svakodnevno prolaze ovim krajem. Njegova izgradnja nije važna samo za džematlije, nego i za cijelo mjesto. Ovdje džamija povezuje ljude, otvara vrata gostima, okuplja djecu, omladinu i starije, te šalje poruku da život na granici ima svoju snagu i dostojanstvo. Nije slučajno da je upravo 7. svibnja 2020. godine stigla prva velika donacija za izgradnju Islamskog centra u Maljevcu. Karlovačka županija tada je donirala 50.000 kuna i time simbolično ugradila prvi institucionalni trag u ovu priču dobra. Taj datum danas ima još snažnije značenje. Na dan kada se sjećamo rušenja džamija, u Maljevcu je započelo jedno novo građenje. To je možda i najljepši odgovor svakom rušenju – graditi.
Džamija koja već živi u srcima ljudi
Džamija u Maljevcu danas je mnogo više od projekta. Ona je nada ljudima koji su godinama mislili da se velike stvari ne mogu dogoditi u malim sredinama. Ona je znak da zajednica može uspjeti kada vjeruje, radi i ostane zajedno. Mnogi su ovdje ostavili svoj trag – netko novcem, netko radom, netko dovom, a netko samo lijepom riječju podrške. I zato ova džamija već sada živi u srcima ljudi prije nego što bude potpuno završena. Posebnu težinu nosi činjenica da se gradi upravo na granici, na mjestu prolazaka, čekanja i susreta različitih puteva. Kao da i sama poručuje da granice ne moraju razdvajati ljude, nego ih mogu povezivati. U vremenu kada se čovjek sve više zatvara u sebe, džamija ostaje otvorena prema čovjeku. Ona poziva na smiraj, na zajedništvo i na povratak temeljnim vrijednostima. Zato Dan džamija nije samo podsjećanje na prošlost. To je pitanje kakve džamije danas gradimo u svojim mjestima, ali još više – kakve džamije gradimo u vlastitim srcima.
Dan džamija podsjeća nas da džamije nisu samo građevine od kamena i kupola, nego mjesta identiteta, zajedništva, nade i duhovnog opstanka, a Maljevac danas upravo kroz izgradnju Islamskog centra pokazuje kako se na granici umjesto rušenja može graditi budućnost.
