TJEDAN SUSRETA, ODGOVORNOSTI I TIHOG RADA
Jedan tjedan, mnogo susreta, jedan put

– analiza rada proteklog tjedna (8.-15. prosinca 2025. od ponedjeljka do ponedjeljka)

Protekli tjedan u Maljevcu bio je još jedan od onih koje se ne mjere satima, nego susretima, koracima i nijjetima. Tjedan u kojem se nije stajalo, iako se nije uvijek žurilo. Jer ono što se ovdje gradi ne trpi površnost, ali traži postojanost.

Gradilište Islamskog centra u Maljevcu živjelo je svojim uobičajenim ritmom, ali iza tog „uobičajenog“ krije se ozbiljna dinamika. Radovi su se odvijali planski, razgovaralo se o sljedećim fazama, posebno o unutarnjem uređenju, detaljima koji ne nose samo funkciju nego i poruku. Maljevac se ne zida da bi bio velik, nego da bi bio smislen. I to se osjeti u svakom razgovoru na gradilištu.

Nakon toga, sedmica nas je odvela i izvan Maljevca, ali s istim osjećajem odgovornosti i pripadnosti. Prisustvovali smo dženazi u Rijeci, ispraćajući čovjeka čiji je život bio duboko utkan u zajednicu i vrijeme u kojem je živio, podsjećajući se još jednom koliko su susreti, riječi i tragovi koje ostavljamo važni. Dženaza je bila rah. Ademu ef. Smajiću, dugogodišnjem riječkom imamu i zagrebačkom profesoru.

U istom ritmu, ali u drugačijem ambijentu, odazvali smo se i prijemu povodom Nacionalnog dana Države Katar u Zagrebu, gdje smo imali priliku susresti ljude, razmijeniti riječi i predstaviti naš put i projekt, svjesni da se mostovi ne grade samo betonom i kamenom, nego i prisustvom, razgovorom i međusobnim poštovanjem. Susret smo obilježili s veleposlanicom Nj. E. gđom Asmom Naji H. S. Al-Amri.

Tjedan je obilježio i dolazak saborskog zastupnika Armina Hodžića, koji je obišao cijelo gradilište, zanimao se za tijek radova, postavljao pitanja koja dolaze iz stvarnog interesa, a ne protokola. Posebno je istaknuo ulogu volontera, naglasivši da je uspjeh Džemata Maljevac primjer koji može poslužiti mnogima. Njegove riječi podrške nisu ostale na razini izjave, one su potvrda da Maljevac nije lokalna priča, nego most koji spaja ljude, države i ideje. Naši mladi volonteri predstavili su duh aktivizma koji ovdje ne prestaje ni kada je teško, ni kada je tiho.

Tjedan iza nas bio je ispunjen i posebnim, tihim, ali snažnim trenucima vakifa. Uručili smo vakufnamu majci Zuhri iz mjesta Kapići kod Cazina, donaciju učinjenu za rahmetli oca Hasiba i majku Hasibu Atajić. To su trenuci koji ne traže velike riječi. Dovoljno je pogledati lice majke, osjetiti težinu dove i shvatiti da vakuf nije samo uplata, to je trajni razgovor između dunjaluka i ahireta.

Maljevac je ovog tjedna živio i kroz male, ali radosne znakove budućnosti. Vrijedni mladić Harun Bašić iz Donje Vidovske samoinicijativno je izradio maketu Islamskog centra u Maljevcu. Bijela, čista, precizna, kao ideja iz koje je nastala. U fazi smo dogovora da ova maketa krene u serijsku proizvodnju kao suvenir, da bude dostupna na štandu ispred Džemata Maljevac. Nije to samo suvenir; to je poruka da se vizija može nositi u ruci, na stolu, u vozilu, i da podsjeća zašto se ne odustaje.

Protekli tjedan obilježili su i sadržaji koji daju dublji smisao onome što se na terenu gradi. U rubrici „Na granici bez granica“ objavljena je kolumna „Čekanja koja nas mijenjaju“ koja je kroz motiv čekanja i granice povezala stvarnost Maljevca, stanje na prijelazu i fazu izgradnje Islamskog centra, nudeći poruku strpljenja i povjerenja u proces. Paralelno s tim, u rubrici „Duhovni kon-tekst“ objavljen je novi tekst „Kad se šuti, a sve govori“, koji je otvorio prostor tišini i unutarnjoj sabranosti u vremenu buke. Na taj način riječ je pratila djelo, a duhovna dimenzija ostala sastavni dio projekta koji ne gradi samo zidove, nego i svijest.

Bilo je i trenutaka zajedništva na džumi, gdje je svakom prisutnom podijeljen kolut sudžuka kao hedija – jednostavan, ali topao znak pažnje i zahvalnosti. Neobično, ali ljudski. Baš onako kako Maljevac živi: bez pompe, ali s mjerom. Hediju je donirao Hasib Bečić – Halalko iz Ljubljane, s iskrenom željom da razveseli džematlije i podijeli radost džuma-namaza u Maljevcu. Aziz i Amar su išli do Ljubljane. Nije im bilo teško.

U proteklom tjednu posebno vrijedi istaknuti i dolazak naših džematlija koji su, svjesni svoje odgovornosti i pripadnosti zajednici, dolazili u džemat kako bi podmirili svoju vazifu, odnosno članarinu. To nisu bili samo administrativni susreti, nego znak povjerenja, kontinuiteta i osjećaja da se džemat ne gradi samo zidovima, nego i redovnošću, pripadanjem i brigom jednih za druge. Vazifa je tiha, ali čvrsta kičma džemata – ona ne traži aplauz, ali nosi stabilnost. U tim dolascima osjetila se svijest da se Islamski centar u Maljevcu ne gradi povremeno, nego trajno, kroz odgovornost koju svatko preuzima za svoj dio emaneta.

U tjednu iza nas održani su i interni susreti te savjetovanja s volonterima, bez javne forme i protokola, ali s jasnim ciljem. Razgovarali smo otvoreno o dinamici radova, o umoru koji se osjeti pred kraj godine, ali i o odgovornosti koju nosi ovaj projekt. Volonteri su iznijeli svoja zapažanja s terena, prijedloge i potrebe, a posebna pažnja posvećena je međusobnoj podršci, organizaciji i očuvanju zajedničkog duha. Ovi susreti su još jednom pokazali da snaga Maljevca nije samo u zidovima koji rastu, nego u ljudima koji nose projekt iznutra, tiho i postojano.

Protekli tjedan obilježio je i snažan medijski i komunikacijski angažman: snimani su kratki video-spotovi, davane izjave, bilježeni kadrovi s terena, pisani i objavljivani tekstovi, a sve je to dijeljeno kroz društvene mreže kako bi se priča Maljevca prenosila jasno, autentično i kontinuirano – onako kako se i živi, radi i gradi.

Sve ovo se događalo dok su ljudi prolazili granicom, dok su se kolone smjenjivale, dok je Maljevac bio i prolaz i odredište. I dok se možda izvana čini da je ovo samo jedan radni tjedan, iznutra se zna: ovo je još jedan ugrađeni red u veliku priču.

Tjedan iza nas pokazao je još jednom da Maljevac ne stoji. Da ne čeka „bolje vrijeme“. Da ne radi zbog aplauza. Ovdje se ide korak po korak, čovjek po čovjek, dova po dova. I svaki ovakav tjedan ostavlja trag, ne samo na gradilištu, nego i u ljudima.

Idemo dalje. Smireno, postojano i svjesni da ono što se gradi s iskrenim nijjetom uvijek nadživi svoje graditelje.