TEŽINA TIŠINE
– kad ne moraš glasno govoriti da bi bio prisutan, kad se utišaju riječi i reakcije, ostaje vjera koja se prepoznaje po mjeri, postojanosti i smirenoj prisutnosti
Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Svijet koji je umoran od buke
Živimo u vremenu u kojem je gotovo sve postalo glasno: riječi se izgovaraju bez mjere, stavovi se nameću bez strpljenja, a mišljenja se sudaraju bez slušanja. Govori se mnogo, ali se malo čuje, jer buka ne ostavlja prostor za razumijevanje ni za unutarnji mir. U takvom okruženju tišina se često pogrešno doživljava kao slabost ili povlačenje, iako je u svojoj suštini znak sabranosti i snage. Tišina danas nije bijeg od svijeta, nego svjestan izbor da se ostane čovjek usred galame. Upravo zato sve više ljudi osjeća unutarnji umor, iako su stalno okruženi riječima i informacijama. Buka troši pažnju, rasipa energiju i zamagljuje ono bitno, dok tišina vraća mjeru i fokus. U tišini čovjek ponovno čuje sebe, ali i prepoznaje granicu između onoga što mora reći i onoga što je mudrije prešutjeti. Zato tišina postaje prostor otpora i to ne pasivnog, nego svjesnog i dostojanstvenog.
Tišina kao duhovna disciplina
Tišina nije praznina niti odsustvo života, nego prostor u kojem se prisutnost produbljuje. Ona nije šutnja iz straha ili nemoći, već svjesna odluka da se govori manje kako bi se vidjelo i čulo više. U tišini čovjek ostaje sam sa sobom, bez maski i opravdanja, a upravo tada Bog najjasnije čuje njegovu nutrinu. Duhovna zrelost se zato često ne mjeri količinom izgovorenih riječi, nego sposobnošću da se neke riječi svjesno zadrže. Takva tišina traži unutarnji red i samokontrolu, jer nije lako odustati od potrebe da se stalno reagira. Ona odgaja čovjeka da prije govora promisli, a prije reakcije zastane. Kroz tu disciplinu vjera postaje smirena snaga koja ne traži dokaz u glasnoći, nego se potvrđuje u ponašanju.
Kur’anska i poslanička mjera tišine
Kur’an nas uči odgovornosti govora riječima: „Ne izgovori nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije i bilježi.“ (Kaf, 50:18.) – podsjećajući da svaka riječ ima svoju težinu i posljedicu. Ovaj ajet ne govori o zabrani govora, nego o svijesti da nijedna riječ nije neutralna. On čovjeka poziva da prije izgovora zastane i razmisli: hoće li riječ graditi ili rušiti, smiriti ili dodatno opteretiti. U tom smislu, tišina postaje čin odgovornosti, a ne praznina, jer ponekad je neizgovorena riječ teža i vrijednija od izgovorene. Poslanik Muhammed, a.s., tu mjeru je živio, tako što je govorio malo, ali smisleno, a njegova šutnja često je bila jasnija od dugih govora. Nije reagirao na svaku provokaciju niti je smatrao da svaka prilika traži odgovor. „Tko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.“ (Buhari i Muslim). Njegov govor bio je kratak, jasan i smislen, a njegova šutnja jednako odgojna, jer nije svaka riječ ibadet, ali svaka riječ može biti odgovornost. Ovim hadisom poslanik islama Muhamed, a.s., uspostavlja ravnotežu između govora i tišine, dajući im jednaku moralnu težinu. Govor koji ne donosi dobro nema prednost nad tišinom, a ponekad je upravo šutnja snažniji oblik vjere i samokontrole. Tako tišina postaje zaštita čovjeka, ali i drugih, od riječi koje bi mogle ostaviti trag koji se teško briše.
Tišina koja nosi zajednicu kao mjeru stabilnosti
Najveći teret zajednice često nose oni koji se najmanje čuju – ljudi koji rade bez potrebe da budu viđeni i služe bez očekivanja priznanja. Njihova snaga nije u govoru, nego u pouzdanosti, jer su prisutni i onda kada nema aplauza ni posebnih trenutaka. Upravo takvi ljudi drže zajednicu stabilnom, jer zajednice ne opstaju na glasnim pojavama, nego na tihim, postojanim djelima. Onaj tko ne mora reagirati na svaku riječ i svaki podražaj pokazuje unutarnju slobodu i zrelost. Znati stati u tišini znači imati snagu da se krene u pravom trenutku, bez naglosti i panike. Takva tišina smiruje i onoga tko je nosi i onoga tko je susreće, jer je znak da je čovjek iznutra posložen i da mu ravnoteža ne ovisi o vanjskoj buci. Takva stabilnost ne nastaje preko noći, nego se gradi godinama dosljednosti i povjerenja. Ti ljudi rijetko ostavljaju snažan dojam u prvom susretu, ali iza sebe ostavljaju osjećaj sigurnosti koji traje. Njihova prisutnost ne traži objašnjenja, jer se prepoznaje po miru koji unose u prostor i odnose. Upravo zato tišina koju nose nije praznina, nego oslonac na kojem zajednica stoji.
Maljevac kao prostor tihe prisutnosti
U Maljevcu se mnogo radi, a malo govori, i upravo u tome leži njegova snaga. Gradnja napreduje bez buke i samopromocije, ali s jasnim kontinuitetom koji se ne mora objašnjavati. Ljudi koji ovdje dolaze često osjete mir prije nego što razumiju razloge, jer ih dočeka atmosfera prisutnosti, a ne pritiska. Tišina u Maljevcu ne prazni prostor, ona ga ispunjava smislom, povjerenjem i sigurnošću da se stvari odvijaju kako treba. Ovdje se vrijednost ne dokazuje riječima, nego ustrajnošću koja traje iz dana u dan. Rad teče mirno i nenametljivo, ali ostavlja jasan trag ozbiljnosti i povjerenja. Takav ambijent ne traži objašnjenja, jer se smisao prepoznaje po osjećaju smirenosti koji ostaje s čovjekom.
Kad tišina postane svjedočanstvo
Ne moraš biti glasan da bi bio koristan, niti se stalno objašnjavati da bi bio jasan. U svijetu koji traži reakciju na sve, tišina postaje znak unutarnje sigurnosti i zrelosti. Ponekad je najdublja poruka upravo ona koja se ne izgovori, ali se osjeti u ponašanju, postojanosti i miru koji čovjek nosi. Tišina koja dolazi iz vjere nikada nije prazna – ona svjedoči o povjerenju u Allaha i jasnoći puta kojim se hodi. Takva tišina ne povlači se pred svijetom, nego stoji uspravno bez potrebe da se dokazuje. Ona pokazuje da čovjek zna kome pripada i zašto ne mora odgovoriti na svaku buku. U toj nenametljivoj postojanosti prepoznaje se vjera koja je dozrela i koja mirno svjedoči sama za sebe.
Zato je težina tišine u tome što ona, oslobođena potrebe za dokazivanjem, najjasnije pokaže vjeru koja je sazrela, mjeru koja je pronađena i čovjeka koji zna kome pripada i kojim putem mirno hodi.
