ŠTO ZNAČI BITI SVOJ NA SVOME

Postoje riječi koje lijepo zvuče i olako se izgovore, ali teško ispune. Jedna od njih je rečenica: “Svoj na svome.” Može stajati na plakatu, lako je ponavljati u pjesmama, govorima i statusima. Teže je živjeti je. Pravo značenje dobija tek onda kada znaš koliko je koštala – ne samo novcem, nego živcima, borbom, rokovima, papirima, molbama, čekanjima, razumijevanjem i povjerenjem. Biti svoj na svome znači imati pravo da stojiš uspravno, ali i spremnost da se sagneš i zavrneš rukave. To nije povlastica, to je odgovornost. Nije sloganska parola, nego zbroj svih malih i velikih koraka koje je jedna zajednica napravila da bi danas mogla reći: „Ovo je naše. Čisto. Pošteno. Na papiru i u srcima.“ Biti svoj na svome ne znači samo imati adresu, katastarski broj i ključ od kuće. To znači imati jasno tko si, gdje pripadaš i zašto ostaješ tu gdje jesi – i onda kada je lakše otići.

SVOJ – to znači imati cjelovit identitet, da znaš kome pripadaš. Vjernik zna da je Bog njegov Gospodar, da je namaz njegov oslonac, da je džamija njegova kuća. Duhovni, vjerski, emotivni, nacionalni i racionalni dio čovjeka u balansu. Da znaš pred kim padaš na sedždu, čiji si, odakle su ti korijeni, kojim jezikom sanjaš i u koje vrijednosti vjeruješ. To je kada svoj jezik ne nosiš samo u grlu, nego i u mislima, u stavovima, u ponašanju. Kada ti vjera nije dekor, nego temelj; kada ti narod nije parola, nego odgovornost; kada ti razum ne bježi od zakona, nego ga poštuje.
SVOME – to je ono što je zaista tvoje na papiru, u srcu i u stvarnosti: kupljeno, plaćeno, sakupljeno, potpisano, prevedeno kroz sve procedure, pretvoreno u vakuf, uknjiženo, bez repova i bez dilema. Bez tuđih dugova, bez skrivenih uvjeta, bez “ali” i bez “osim”. Ne posuđeno, ne privremeno, ne „ajde za sad ovako“. Ne kirija ili najam. Svome znači da nitko sutra neće doći i reći: „Ovo nije vaše.“

Ideja je bila naša. Nije došla po službenoj dužnosti, nije spuštena dekretom, nije rezultat tuđih strateških planova. Rodila se u srcima ljudi koji su znali da ovdje nedostaje džamija, da nedostaje prostor dostojan vjernika, da nedostaje dom u kojem će djeca odrastati kao svoji na svome. Ideja je bila početak – i prednost. Nemaju je svi. Ideja je bila jednoznačna: da na našoj granici, na našoj zemlji, iznikne naš vakuf. I zato je svaki naredni korak imao jasan cilj – da se ta ideja pretvori u realnost koja se može dotaknuti.

Od prvih razgovora do prvih metara betona vodila nas je jedna misao: ako je ideja čista, cilj je jasan. A jasan cilj znači da znaš što radiš, zašto radiš i za koga radiš. Tada se lakše podnose prepreke, rokovi, elaborati i komisije, jer iza svih tih papira ne stoji praznina, nego smisao.

U Maljevcu je ta rečenica dobila svoj konkretan oblik. Džemat je, svojim rukama i svojim novcem, polako širio prostor slobode. Najprije je postojao komad od sedamsto kvadrata – simbol prve potrebe i prve nade. Ali nije to bilo dovoljno. Trebalo je kupiti još zemlje. Potom sve prevesti – i na papir, i u zakonske okvire. Pretvorba u građevinsko zemljište, projektni zadatak, idejno rješenje, glavni projekt, mišljenja javno-pravnih tijela, građevinska dozvola, izvedbeni projekt – sve to je prošlo kroz ruke ljudi iz džemata. Nismo čekali da netko drugi gura naš predmet. Nismo tražili prečice. Nismo gurali tuđe stolove. Kupljeno je, dakle, zemljište od 2,5 duluma. Poslije toga još jedan put, više od 3 duluma. Danas je na raspolaganju oko 6,5 duluma grunta. Sve je to džemat sam prikupio, bez ičijeg tereta, hipoteka, bez kredita ili dugova, bez tuđeg proračuna, bez država i vladara, bez sultana i kraljeva, bez velikih mecena koji preuzimaju račun. Samo ljudi, njihove ruke i njihovi džepovi. Nema „sutra ćemo vratiti“. Imamo naše džematlije, naše vakife, naše Krajišnike i ljude iz cijelog svijeta s kraljevskim srcima. Imamo prijatelje koji razumiju da je Maljevac njihova kuća jednako koliko i naša.

Ali zemljište samo po sebi nije dovoljno. Da bi ono postalo “naše” u punom smislu, trebalo je proći put koji mnogi nikad ne vide: pretvorba u građevinsko zemljište, izrada projektnog zadatka, idejno rješenje, zatim glavni projekt. Tu su i pozitivna mišljenja javno-pravnih tijela, grafički prilozi, dozvole, štambilji, hodanje po uredima i čekanje na red. Sve to – bez opterećenja ijedne službe ili službenika, hijerarhijski horizontalno ili vertikalno. Ne kao teret sustavu, nego kao partner koji poštuje poredak. Rađeno je u skladu sa zakonom, ali i u skladu sa savješću.

Nakon toga došli su elaborati, ispitivanja terena, priprema parcele, iskolčenje, izbor građevinske firme, ugovor i početak radova. Onaj tko danas vidi beton, zidove, kupole i munaru, možda ne zna da se iza svakog metra temelja krije i papir, i potpis, i odgovornost. Biti svoj na svome znači i ovo: poštovati zakone zemlje u kojoj živiš. Ne tražiti prečice, ne tražiti privilegije, nego tražiti svoje mjesto u okviru istih pravila koja vrijede za sve. Poštovali smo državu u kojoj živimo, njene propise, procedure i institucije. To je također dio toga da budeš svoj na svome: ne samo da tražiš prava, nego i da izvršavaš obveze.

Ovaj projekt nastaje u Republici Hrvatskoj, u Karlovačkoj županiji, u suradnji s općinama, uredima i institucijama koje nisu gledale kako da zaustave, već kako da omoguće ono što je pravedno i moguće. Bez zadrške, bez osporavanja, bez zavlačenja. To je pozitivan primjer suglasja i prakse – ne samo riječi, nego djela. Ovdje se doprinosi dobrom životu, dijalogu i međuljudskim odnosima. Bez predrasuda, otvoreno, bez galame i vike, s inkluzivnim i integrativnim pristupom. Način na koji su nadležne službe, uredi i institucije postupali prema našem predmetu, našem projektu i našem džematu, primjer je prakse koja se rijetko viđa u javnom diskursu. Dok se često priča o problemima, ovdje je priča o rješenjima: uredno, na vrijeme, profesionalno.

Sve što vidimo – od prve ideje do današnje faze gradnje – rodilo se unutar zajednice. Naša je ideja, naš rad, naš uspjeh, naše odricanje. Ne sprječavamo život oko sebe, nego ga liječimo: smirujemo napetosti, amortiziramo strahove, spuštamo tenzije. Ne dižemo zidove između ljudi, nego podižemo objekt koji ih poziva da priđu bliže. Ovo je naša država, ovo su naši zakoni, ovo je naša sudbina. Ovdje ne želimo biti promatrači, nego krojači budućnosti. Time smo i mi, kao muslimani, dali poruku: poštujemo ovu državu, ove zakone i ovo društvo. Ne tražimo privilegije, tražimo prostor da uredno postojimo. Doprinosimo dobrom životu, dijalogu, međuljudskim odnosima. Bez predrasuda, bez galame, bez kompleksa. Otvoreno, smireno i s poštovanjem.

Kroz ovakav rad uređujemo društvo, ali najprije uređujemo sebe. Gradimo Islamski centar i džamiju, ali usput učimo što znači graditi karakter. Mijenjamo prostor, ali nas ta gradnja prisiljava da mijenjamo i vlastite navike, odnose, poglede. Maljevac tako postaje lice na ulazu u Republiku Hrvatsku i u Europsku uniju: mali, ali jasan znak da muslimani ovdje ne žele živjeti na margini, nego dostojanstveno, otvoreno i odgovorno.

Biti svoj na svome znači da se ne bojimo vlastite vidljivosti. Džamija na granici nije skrivena iza brda; ona stoji uz državnu cestu. Tisuće ljudi prolaze pored nje, vide je, zastanu, pokucaju, popiju vode, ostave svoj prilog. Neki prvi put u životu ulaze u dvorište džamije, neki prvi put razgovaraju s imamom ili volonterom. Taj susret nije projekt nikakve kampanje – to je plod prirodnog, autentičnog života zajednice koja se ne stidi onoga što jest. „Svoj na svome“ znači da ne očekujemo da drugi umjesto nas nose naše breme. Sve je naše – od ideje do realizacije, od prvog nacrta do zadnjeg vijka. Naš rad, naša odricanja, naše ustrajnosti. To ne znači zatvorenost. Naprotiv, prijatelje imamo širom svijeta. Ali jezgru čini spoznaja: ako mi nećemo – neće nitko. Ako mi ne saberemo, nitko nam neće spasiti ni džamiju ni obraz.

Kad kažeš „svoj na svome“, to znači da si prihvatio da je tvoja sudbina u tvojim rukama. Ne u rukama ministarstava, ne u tuđim proračunima, ne u političkim ciklusima. Naša država, naši zakoni, naša stvarnost, naša odgovornost. U tom okviru mi radimo. Ne protiv nekoga, nego za nešto. Radimo na sebi i oko sebe. Uređujemo prostor, ali i odnose. Gradimo zidove, ali ne dižemo zidove među ljudima. Svetost prostora ne mjeri se samo metrom kvadratnim, nego odnosom prema Bogu i ljudima. Biti svoj na svome u Maljevcu znači i ovo: znati da si na ulazu u Hrvatsku i Europsku uniju. Ovaj džemat nije skriveni sokak, nego raskrižje. Tisuće ljudi prolaze pored naše džamije, gledaju je još dok je u gradnji, daruju, zadržavaju se, pitaju. Ovdje, na granici, predstavljamo i vjeru i domovinu i narod i sebe. Ovdje nema prostora za površnost. Zato je svaki detalj važan: kako izgleda gradilište, kako se ponašamo prema putnicima, kako dočekujemo goste, kako govorimo, kako pišemo, što objavljujemo, kakvu poruku šaljemo. Mi nismo samo graditelji jednog objekta. Mi smo živa reprezentacija. Oni koji u Maljevcu prvi put sretnu muslimane u Hrvatskoj, iz susreta s nama stvore sliku o svima. To je velika čast, ali i velika obaveza.

Što znači biti svoj na svome? Znači znati tko si, znati čiji si, znati gdje si, i znati što ti je činiti. Znači imati zemlju na svoje ime, ali i djela na svoje ime. Znači imati papire čiste, ali i savjest mirnu. Znači da se ne stidiš onoga što jesi, ali se trudiš biti bolji nego jučer. Maljevac je dokaz da je moguće biti potpuno svoj – i potpuno otvoren. Potpuno vjernik – i potpuno građanin. Potpuno vezan za Bosnu i Hercegovinu srcem i porijeklom – i potpuno odan Hrvatskoj kao svojoj državi. Potpuno ukorijenjen u tradiciji – i potpuno okrenut budućnosti.

Iza svake odluke, iza svakog papira, iza svakog kubika betona stoji ideja da ova zajednica ima pravo postojati punim plućima: sa svojim jezikom, vjerom, običajem, emocijom i razmišljanjem. Ne protiv ikoga, nego za sve koji ovdje žive ili prolaze. To je “svoj na svome” u najljepšem smislu: biti potpuno svoj, a istovremeno biti otvoren prema drugome.

Kada se jednoga dana radovi završe i kad se ezan prolomi preko šume, polja i granične linije, neće to biti samo zvuk s nove munare. Na kraju, biti svoj na svome znači i ovo: kad sutra, ako Bog da, djeca budu trčala po ovom dvorištu, učila harfove u učionici, klanjala u džamiji i izlazila na ovu avliju, znat ćemo da nismo gradili samo za sebe. Gradili smo za njih. A to je najljepši osjećaj koji jedan čovjek, jedna obitelj i jedan džemat mogu imati. Bit će to potvrda da se isplati imati jasnu ideju, čist cilj i čvrst oslonac. Bit će to glas generacije koja nije čekala da neko drugi dođe, predloži, odluči i izgradi – nego je sama rekla: „Mi ćemo to uraditi. Na našem, svome mjestu. Svojim rukama. Za našu i vašu budućnost.“