Srce u kamenjara nije kameno

Postoje ljudi koji žive na kamenu, ali im srce nikada ne otvrdne. I postoje oni koji ne žive blizu Maljevca, ali mu budu bliži od mnogih koji svakodnevno prolaze pored njega. Abdulah Nesimi iz Pule je jedan od takvih.

Kamen koji je darovao za Islamski centar u Maljevcu nije običan građevinski materijal. To je kamen koji je prošao put – od ruku koje su radile, preko odluke koja se nije lomila na pitanju “što ja imam od toga”, do mjesta gdje postaje stepenica, deredža, oslonac drugome. Taj kamen nosi tišinu jedne odluke i težinu jednog srca koje nije postalo kameno, iako je godinama među kamenjem.

Jer nije stvar u kamenu.
Stvar je u srcu koje se ne zatvori.

U vremenu kada se doniranje često mjeri vidljivošću, pljeskom i povratnom koristi, Abdulahov doprinos ide suprotnim putem – putem tišine, rada i prisutnosti. On nije pitao koliko će se vidjeti, nego gdje će taj kamen služiti. Nije pitao hoće li se spominjati, nego hoće li netko sigurno hodati. To je razlika između onih koji daju višak i onih koji ugrađuju dio sebe.

Maljevac nije mjesto za brze emocije. On traži odluku. Traži ljude koji razumiju da se trajna dobra ne prave u naletu, nego u ustrajnosti. Abdulah je taj put prepoznao. Ne zato što je lak, nego zato što je ispravan.

I tu dolazimo do pitanja koje ovaj tekst ne postavlja naglas, ali ga svako osjeti dok čita:
je li moje srce spremno za taj nivo?

Jer Abdulahova trasa nije rezervirana za posebne ljude. Ona je moguća svima. Razlika je samo u spremnosti. U tome da li je srce stiglo do točke gdje ne pita “koliko je to daleko”, nego “gdje je to potrebno”. Da li vidi džamiju kao objekt – ili kao amanet. Da li vidi Maljevac kao granicu – ili kao priliku.

Islamski centar u Maljevcu ne raste samo zahvaljujući novcu. On raste zahvaljujući ljudima koji su odlučili da ostanu ljudi, bez obzira gdje žive. Abdulah Nesimi je jedan od njih. Njegov kamen će trajati. Njegov primjer još više.

Jer kad se kamen ugradi s vjerom, on prestaje biti hladan. A kad srce ostane mekano među kamenjem – tada se zna da je na pravom putu.

I zato: srce u kamenjara ne mora biti kameno.
Pitanje je samo – jesmo li spremni da to dokažemo djelom.

Abdulah Nesimi nije došao s idejom da bude spomenut, nego s jasnom namjerom da bude ugrađen. Njegov doprinos nije nastao iz viška, nego iz svijesti da se trajno dobro ne odgađa za neko „bolje vrijeme“. U kamen koji je darovao ugradio je i svoju prisutnost, svoj put i odluku da ne stoji po strani dok se nešto važno gradi.

Takva djela ne traže publiku, jer im snaga nije u viđenosti, nego u iskrenosti. Abdulahov primjer pokazuje da vakif ne mora biti udaljeni donator, nego aktivni sudionik koji dolazi, pita, radi i ostavlja trag. To je put na kojem se ne broje euri, nego namjera i kontinuitet. Njegov čin ne poziva druge da se uspoređuju, nego da se zapitaju gdje su oni u odnosu na mogućnost da učestvuju i sudjeluju. Jer svako ima nešto što može dati – vrijeme, znanje, ruke, prisutnost ili dovu. Ovdje se ne radi o kamenu, nego o spremnosti da se srce spusti na teren. Takva praksa mijenja zajednicu, jer gradi povjerenje i budi hrabrost kod drugih. Kada ljudi vide da je moguće dati bez računice, lakše se i sami odluče na korak naprijed. Tako se ne gradi samo objekt, nego kultura davanja i osjećaj zajedničke odgovornosti. U tom smislu, Abdulahov put nije izuzetak, nego otvorena staza za sve koji su spremni da im srce bude mekše od kamena koji ugrađuju.

Abdulahov primjer ne stoji kao nedostižan ideal, nego kao tiho pitanje upućeno svima nama: jesmo li spremni da se uključimo dok još možemo, a ne tek kada bude gotovo. Njegov put ne traži kopiranje, nego hrabrost da svako pronađe svoj način davanja. Netko će dati imetak, netko vrijeme, netko ruke, netko prisutnost, ali svi možemo dati dio sebe. Jer zajednice ne rastu od velikih riječi, nego od malih odluka koje se ponavljaju. Upravo u tome leži snaga ovakvih primjera – oni ne opterećuju, nego ohrabruju.

Islamski centar u Maljevcu neće pamtiti tko je dao najviše, nego tko je dao iskreno. U njegovim zidovima ostat će ugrađeni ljudi, njihove namjere i njihove tihe odluke da ne budu po strani. Kamen će s vremenom ostarjeti, ali tragovi dobrote neće izblijedjeti. I zato se ovdje ne pita koliko je tko imao, nego koliko je srce bilo spremno. Jer kad srce dosegne taj nivo, ni kamen više nije kamen – postaje svjedok vjere koja se pretočila u djelo.

Abdulah Nesimi i njegov dar pokazuju da se Islamski centar u Maljevcu ne gradi kamenom nego srcima koja su spremna da vjeru, odgovornost i ljubav prema zajednici pretoče u konkretno djelo, bez računice, buke i odgađanja.