Rahmet ti duši, naš hadžija, rahmet ti duši, naš mujezine

VELIKA KLADUŠA, 24. rujna 2026.
U četvrtak je obavljena dženaza rah. hadžiji Ibrahimu Ljubijankiću, dugogodišnjem mujezinu, vakifu i dobročinitelju Džemata Maljevac. Dženaza i ukop obavljeni su kod džamije u Trnovima. Uz prisustvo njegove obitelji, rodbine, prijatelja, džematlija, imama, hafiza i velikog broja ljudi koji su ga poznavali i poštovali, dženazu je predvodio imam Džemata Maljevac Admir ef. Muhić. U nastavku donosimo integralno oproštajno obraćanje koje je imam Muhić održao prilikom ispraćaja ispred obiteljske kuće u Velikoj Kladuši.

Oproštajno obraćanje imama Admira ef. Muhića na dženazi rah. hadžije Ibrahima Ljubijankića

Poštovana rodbino našega hadžije Ibrahima, cijenjene sestre i braćo, poštovane džematlije, prijatelji i svi koji ste danas došli ispratiti našega hadžiju…

Nije lahko govoriti o čovjeku koji leži pred nama, a kojega smo do jučer susretali, slušali njegov glas, s njim razgovarali, šalili se, savjetovali i planirali neke buduće dane. Još je teže kada o njemu imaš toliko toga kazati, a znaš da nijedna riječ ne može obuhvatiti cijeli jedan ljudski život.

Ipak, danas imam jednu posebnu obvezu. Ne samo kao efendija, nego kao čovjek koji je hadžiju Ibrahima dobro poznavao, koji je s njim proveo mnogo vremena i koji je imao priliku vidjeti koliko je volio vjeru, džamiju, džemat i ljude. A imam i jedan stari dug prema njemu.
Jednom prilikom, nakon jedne dženaze na kojoj sam govorio, prišao mi je i rekao: „Kad bih znao da ćeš na mojoj dženazi tako lijepo pričati o meni – ne bi mi bilo žao sada umrijeti.“

Hadžija, nisam tada mislio da ću se tako jasno sjećati tih riječi. A evo, došao je i taj dan. I danas ne trebam govoriti lijepo o tebi zato što si preselio. Trebam govoriti istinito. A kada se o nekim ljudima govori istinito, onda se o njima mora govoriti i lijepo.

Jer od sunneta nam je o našim umrlima govoriti dobro, spominjati ono čime su koristili ljudima i moliti Allaha da im ono što su činili primi.

Čovjek kojega ćemo pamtiti po glasu

Ako bih morao izdvojiti nešto po čemu ćemo svi pamtiti hadžiju Ibrahima, onda je to njegov glas. Bio je naš mujezin. Volio je ezan. I nije ga samo učio – volio ga je učiti. Allah mu je podario umilan, slavujski glas. Kada bi proučio ezan, čovjek nije morao pitati tko ga uči. Znali smo.

Taj se glas čuo u Maljevcu, Velikoj Kladuši, po Krajini, na Čorkovači kod Bužima pred reisul-ulemom, čuo se i u Stuttgartu. Učio je Kur’an, mevlud, mukabelu, učio na dženazama. Gdje god bi se našao, znao je što mu je orijentacija.

Zbog te ljubavi prema ezanu znao sam ga u šali, ali s velikim poštovanjem, gledati kao Bilala našega džemata – čovjeka kojemu je poziv na namaz bio čast.

Sjećam se i jednog ramazana u vrijeme pandemije. Posljednja ramazanska noć. Pozvao sam ga da predvodi jaciju-namaz. Nije baš rado prihvatio. Nagovarao sam ga. Na kraju je stao pred džemat i predvodio namaz. Poslije mi je priznao koliko mu je bilo teško nositi to breme odgovornosti. Ta njegova rečenica mi je ostala u sjećanju jer govori nešto važno o njemu. Mogao je stati pred ljude i proučiti ezan bez imalo treme, ali stati u mihrab i povesti ljude u namazu za njega je bila odgovornost od koje čovjek treba zadrhtati. Znao je razliku između toga biti viđen i preuzeti emanet.

Tri džemata, a jedna ljubav prema džamiji

Hadžija Ibrahim bio je vezan za tri džemata – Maljevac, Gradsku džamiju u Velikoj Kladuši i Trnovi. Kada je došao živjeti u Maljevac, tu još nije bilo organiziranog džemata kakav danas imamo. I što je učinio? Pronašao je džamiju. Otišao je u Veliku Kladušu, uključio se u Gradsku džamiju i pomagao. To mnogo govori o čovjeku. Jer neki ljudi, kada nemaju džamiju blizu sebe, pronađu opravdanje. Hadžija Ibrahim pronašao je put do džamije. Kasnije, kada je zaživio Džemat Maljevac, nije trebalo objašnjavati gdje je njegovo mjesto. Bio je tu. U akcijama, među ljudima, kao mujezin, kao vakif, kao dobročinitelj. Vakif gdje god je mogao stići.

Volio je ulemu, poštovao hodže i učene ljude. Znao im je prići s poštovanjem. Nije dao na svoju džamiju niti na svoj džemat. Takvi ljudi čuvaju zajednicu. Ne samo novcem. Ne samo radom. Čuvaju je svojim stavom.

Sanjao je ezan s nove munare

Posebno je volio ono što danas gradimo u Maljevcu. Na polaganju kamena temeljca za Islamski centar upravo je hadžija Ibrahim učio ezan. Bio je sretan kao dijete. Poslije mi je govorio koliko mu je taj trenutak značio.

A dok smo snimali naš dokumentarni film „Hrabra odluka“, rekao je nešto što sada, nakon njegove smrti, dobiva sasvim drugo značenje. Govorio je koliko bi želio doživjeti otvorenje Islamskog centra. Želio je stati ondje i proučiti ezan. Govorio je da bi, kada bi to doživio, poletio od sreće.

Dragi hadžija…
Nisi dočekao otvorenje. Allah je odredio da bude drukčije. Ali si dočekao da vidiš kako se tvoja džamija podiže. Gledao si njezine zidove. Gledao kupole. Vidio munaru. Koliko si samo puta svojim štapom prošao pokraj toga gradilišta i gledao što je toga dana napravljeno. A tvoj je glas ostao zabilježen na njegovu početku. Jednoga dana, kada s te munare bude učio neki novi mujezin, mi koji smo te poznavali sjetit ćemo se čovjeka koji je toliko želio dočekati taj trenutak. I reći ćemo mlađima: Prvi ezan kada smo polagali kamen temeljac učio je naš hadžija Ibrahim.

Francuska kapa i štap

Svaki je čovjek imao nešto po čemu smo ga prepoznavali. Hadžija je imao svoju francusku kapu i svoj štap. Uredan. Čist. Pedantan. Popeglan. Držao je do sebe jer je smatrao da čovjek treba imati dostojanstvo i u ponašanju i u izgledu. Njegov štap neće nestati. Obitelj će ga uvakufiti i, ako Bog da, čuvat ćemo ga u muzeju Islamskog centra u Maljevcu. Možda će za dvadeset, pedeset ili stotinu godina neko dijete stati pred taj štap i pitati: „Čiji je ovo štap?“ A odgovorit će mu napisana kartica: „To je štap hadžije Ibrahima Ljubijankića, mujezina našega džemata.“ I dok bude postojala priča o njemu, postojat će i trag čovjeka koji ga je nosio.

Sretna je kuća iz koje se čuo Kur’an

Hadžija Ibrahim preselio je 11. rebiul-ahira. A danas, na dan njegove dženaze, u Zagrebu počinje 32. Međunarodno natjecanje učača Kur’ana. Ne želim tome davati značenje koje mu mi ne možemo dati, ali lijepo je danas spomenuti tu podudarnost. Jer hadžija je volio Kur’an. Volio ga je slušati, a lijepo ga je i učio.
Sretna je kuća u kojoj se uči Kur’an.
Sretna je avlija u kojoj se čuje ezan.
Sretna je obitelj koja iza svoga umrloga može spomenuti dobro.
A ova obitelj danas ima što spomenuti. Sa svojom Kadifom, našom Minom, odgajao je četvero djece u dini-islamu. Dočekao je unučad i praunučad. I to je možda veći trag od svega što ćemo danas nabrojati. Jer čovjek jednom prestane govoriti. Ali ako iza njega ostanu ljudi kojima je prenio vjeru, obraz, poštenje i osjećaj pripadnosti – dio njegova govora nastavlja živjeti kroz njih.

Danas se vraća svojoj Bosni

Dragi naš h. Ibrahime, tvoj životni put bio je dug.
Rođen si u Bosni. Radio si u Sloveniji i Njemačkoj. Živio si u Hrvatskoj. A danas se trajno vraćaš svojoj Bosni koju si toliko volio.
Sjećanjima te ispraćamo iz Maljevca, iz mjesta koje si odabrao za svoj dom i u kojem si ostavio trag, prema zemlji iz koje si potekao. Ali čovjek se Allahu ne vraća s nekim predznakom. Allahu se vraća kao Njegov rob. Bez kuće. Bez imetka. Bez položaja. Sa sobom nosi samo ono što je vjerovao i ono što je učinio.

A mi danas ostajemo da svjedočimo onome što smo od tebe vidjeli.
Svjedočimo da si volio džamiju.
Svjedočimo da si volio ezan.
Svjedočimo da si učio Kur’an.
Svjedočimo da si pomagao džemat.
Svjedočimo da si poštovao ulemu.
Svjedočimo da si bio vakif i dobročinitelj.
I svjedočimo da si među nama ostavio dobro.
A ono što mi nismo znali, zna Allah.

Hadžija, sada te ispraćamo

Danas te ne ispraća samo tvoja obitelj. Ispraćaju te tvoje džematlije, prijatelji, susjedi i ljudi koji su desetljećima slušali tvoj glas. I dogodilo se ono o čemu si mi nekada, na jednoj tuđoj dženazi, govorio.

Došla je tvoja dženaza. Došao je trenutak da govorim o tebi. Samo što ti danas ne mogu reći ono što bih ti rekao da stojiš pored mene. Pa ću reći pred ovim ljudima:
Hadžija, imao si mahana kao i svaki čovjek. Ali imao si i nešto što se ne može odglumiti – volio si svoju vjeru, svoju džamiju i svoj džemat.

A to ćemo pamtiti. Tvoj je glas danas utihnuo. Ali ezani koje si učio nisu izgubljeni. Kur’anski harfovi koje si izgovorio nisu izgubljeni. Vakufi koje si ostavio nisu izgubljeni. Dobro koje si učinio nije izgubljeno. Sve je to otišlo prije tebe tamo kamo danas ideš i ti.

Molimo Allaha, dž.š., da ti oprosti ono u čemu si kao čovjek pogriješio, da primi ono što si učinio dobro, da ti svaki ezan, svaki harf Kur’ana, svaki korak prema džamiji, svaki vakuf i svako dobro pronađeš pred sobom.

Tvojoj Mini, tvojoj djeci Šemsudinu, Nurfetu, Šuhretu i Šemsi, unučadi, praunučadi i cijeloj obitelji molimo Allaha da podari sabur. A nama da podari pouku. Jer danas ispraćamo tebe, a sutra će netko ispraćati nas.

Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un.

Dragi naš hadžija Ibrahime, želio si još jednom, s nove munare, proučiti ezan. Nisi ga dočekao. Ali možda si nam ostavio važniju poruku: nije najvažnije koliko će se dugo čuti naš glas – nego hoće li iza nas ostati nešto dobro kada taj glas utihne.
Iza tebe je ostalo mnogo dobro.
Neka ti je vječni rahmet.
Rahmet ti duši, naš hadžija.
Rahmet ti duši, naš mujezine.
Amin! Lillahi El-Fatiha!

Velika Kladuša, 24. rujna 2026./13.4.1447.h.g.

Admir ef. Muhić
imam Džemata Maljevac