Poslije ramazana – isti put, isti ljudi?

– kontinuitet dobra kao pravo mjerilo ramazana, ramazan prođe, Bajram dođe, ali trag ostaje

Isti put, ali ne isti ljudi?
Ramazan prođe. Kolone ostaju. Isti put. Ista granica. Isti ljudi. Ali pitanje je – jesmo li isti mi? U danima ramazana Maljevac je bio nešto više od mjesta kroz koje se prolazi. Bio je mjesto gdje se zastaje, gdje se uzima hurma, gdje se osjeti da netko misli na tebe i kada te ne poznaje. U koloni, između čekanja i umora, događalo se nešto što ne možeš planirati. Dogodila se dobrota. Ali sada dolazi trenutak istine. Jer ramazan ne traje vječno. Kolone hoće. Pitanje je:
Hoće li ostati i ono što smo u ramazanu postali? – Hoće li ruka koja je davala – nastaviti davati?
– Hoće li pogled koji je primjećivao – nastaviti gledati?
– Hoće li srce koje je omekšalo – ostati takvo i poslije?
Granica je ostala ista. Promet je isti. Gužve su iste. Ali čovjek ne mora biti isti. I tu počinje prava razlika između onoga što je bio ramazan i onoga što ostaje poslije njega. U Maljevcu se to ne mjeri riječima. Mjeri se nastavkom.
– Ako se i dalje iznosi voda onome tko putuje – ramazan je ostao.
– Ako se i dalje gradi, bez obzira na umor – ramazan je ostao.
– Ako se i dalje misli na drugoga – ramazan je ostao.
– Ako ne – bio je samo mjesec.

Kontinuitet koji ostaje
Ramazan nas je naučio ritmu dobra – da zastanemo, primijetimo i reagiramo. Naučio nas je da male stvari nose veliku vrijednost i da čovjek može biti razlog nečijeg olakšanja. Sada, kada je prošao, ostaje pitanje hoće li taj ritam ostati u nama ili će nestati zajedno s ramazanskim danima. Zato Maljevac nije priča o jednom vremenu. On je priča o kontinuitetu. Ovdje granica ne pita tko si. Ovdje dobrota odgovara prije nego što pitaš. I zato ova kolumna nije podsjećanje. Ona je pitanje. Što ostaje nakon ramazana? Ne u riječima. Ne u planovima. Nego u onome što radimo kada sve prođe. Jer pravi put nije onaj kojim si prošao. Pravi put je onaj kojim nastavljaš. I zato, ako si u ramazanu bio dio dobra – nemoj stati. Jer na ovoj granici, kao i u životu, vrijedi jedno pravilo:
Nije važno koliko si dao jednom.
Važno je da nisi prestao davati.

Bajram je došao
Bajram je došao tiho, nakon mjesec dana posta i noći ibadeta, donoseći radost, susrete i olakšanje srcu. Kuće su otvorene, ruke pružene, a osmijesi iskreniji nego inače. To je trenutak kada se vidi ljepota zajednice – u zagrljaju, u čestitci, u osjećaju da pripadamo jedni drugima. Ali Bajram nije samo radost susreta, nego i trenutak u kojem se vidi što smo iz ramazana ponijeli sa sobom. On pokazuje je li dobrota ostala ili je ostala samo uspomena. U tim danima prepoznaje se kontinuitet – u ponašanju, riječima i odnosima. Jer pravi Bajram nije samo u slavlju, nego u onome što nastavljamo živjeti nakon njega.

Bajram nije samo kruna završetka ramazana. On je početak onoga što smo u ramazanu gradili. U njemu se ogleda koliko je ramazan ostavio traga u nama – hoće li se dobrota nastaviti, hoće li se pažnja zadržati, hoće li ono najbolje iz nas ostati i nakon što prođu ramazanski dani. Ako ostane, onda je ramazan uspio. Ako nestane, onda je bio samo prolazni osjećaj. Zato se prava vrijednost ramazana ne mjeri u njegovim danima, nego u onome što dolazi poslije. U kontinuitetu se vidi istina, a ne u trenutku.

Poslije Bajrama nastavljamo graditi
Poslije Bajrama život se vraća u svoj ritam, ali to ne znači da dobro treba stati. Upravo tada počinje ono najvažnije – kontinuitet. U Maljevcu se to vidi u svakom danu, u svakom koraku prema završetku Islamskog centra. Gradnja ne poznaje praznike, ona traži ustrajnost i odgovornost. Ono što je ramazan pokrenuo, sada treba nastaviti rasti. Svaki novi dan je prilika da se učvrsti ono što je započeto. Nije važno koliko smo učinili u jednom mjesecu, nego koliko smo spremni nastaviti. Jer djela koja traju imaju najveću vrijednost. I zato, poslije Bajrama ne završavamo – nego nastavljamo graditi ono što ostaje.

Ramazan prođe, Bajram dođe kako kaže jedna ilahija, ali se njegova istina vidi tek u onome što nastavimo živjeti poslije njega.