O(P)STATI NORMALAN NA GRANICI SVIJETA

– kad svijet gubi mjeru, a čovjek traži ravnotežu; tiha borba za ljudskost u vremenu krajnosti, između buke, umora i svakodnevice, kad normalnost postane i odluka i borba

Svijet koji gubi mjeru
Svijet ulazi u novu godinu bez pravog predaha: ratovi traju, nesporazumi se produbljuju, podjele postaju grublje, a umor se gomila na svim razinama – osobnoj, društvenoj i globalnoj. Normalnost, ono što je nekad bilo podrazumijevano stanje, danas se sve češće doživljava kao iznimka, a ne pravilo. U takvom ozračju više nije ključno pitanje kako biti uspješan, brz ili vidljiv, nego kako uopće ostati normalan – sačuvati mjeru, vjeru, ravnotežu i zdrav razum u svijetu koji ih sustavno gubi. U svijetu u kojem se sve mjeri ekstremima, normalnost se često proglašava slabošću ili naivnošću. Umjerenost nema naslovnice, tišina nema publiku, a strpljenje se rijetko nagrađuje. Ipak, upravo u toj nenametljivoj mjeri krije se snaga koja čovjeka čuva od pucanja iznutra. Ostati normalan zato više nije pasivno stanje, nego aktivan napor da se ne izgubi ono ljudsko usred općeg rasapa.

Buka, krajnosti i gubitak ravnoteže
Današnji svijet živi u stalnoj buci – informacijskoj, političkoj i ideološkoj – u kojoj se sve viče, a malo sluša. Ljudi su neprestano potaknuti da reagiraju, da zauzmu stranu i da budu brzi, ali sve rjeđe imaju prostora za promišljanje, smirenost i razboritost. U takvom ambijentu normalno, umjereno i razumno često se proglašava slabošću, dok se krajnost nagrađuje pažnjom i glasnoćom, iako iza nje rijetko stoji stvarna snaga ili rješenje. Takva dinamika stvara stalnu napetost u kojoj čovjek gubi unutarnju ravnotežu i osjećaj mjere. Umjesto da se pita što je ispravno, često se pita što će biti glasnije ili prihvaćenije. Buka tada ne služi da se nešto razjasni, nego da se potisne tišina u kojoj bi se moglo misliti i razlikovati bitno od nebitnog. U tom vrtlogu reakcija lako se izgubi sposobnost slušanja drugih, ali i samoga sebe. Zato gubitak ravnoteže nije posljedica neznanja, nego prevelike izloženosti buci bez odmaka i smjera.

Granica kao mjesto istine
Granica ovdje nije metafora ni simbol s naslovnica, nego svakodnevica koja se živi iz sata u sat. Umor, kolone, čekanja i povratci ne ostavljaju prostor za teoriju ni uljepšavanje, ostaje samo stvarnost kakva jest. Na granici se ne glumi normalnost niti se skriva iza velikih riječi; u tim trenucima jasno se vidi tko si, koliko možeš i kako se odnosiš prema drugome. Granica tada postaje mjesto ogoljene istine, gdje se karakter pokazuje bez maski i opravdanja. Tu se brzo prepoznaje tko zadržava strpljenje, a tko ga gubi na prvoj prepreki. Upravo u tim situacijama normalnost se mjeri ponašanjem, a ne stavovima koje netko javno zastupa. Čovjek na granici ne može dugo glumiti ono što nije, jer umor i čekanje iznesu na površinu ono stvarno. Zato granica nije rub svijeta, nego točka na kojoj se jasno vidi tko smo i kakvi smo prema drugima.

Maljevac – spuštanje na ljudsku mjeru
Maljevac je mjesto gdje se svijet, barem na trenutak, vraća na osnovne postavke. Ovdje se ne pita tko si ni odakle dolaziš, nego trebaš li pomoć, vodu, riječ ili predah. Dolaskom u Maljevac čovjek se smiruje, usporava i ponovno uči ono jednostavno, ali zaboravljeno, da je ljudskost važnija od svih podjela. Ovdje se normalnost ne definira pravilima ni deklaracijama, nego ponašanjem u svakodnevnim, malim situacijama. Susret s Maljevcem često djeluje kao tiho prizemljenje, podsjećajući da nije potrebno mnogo da bi se ostalo čovjekom. U ovom prostoru prestaju velike priče, a ostaju mali, konkretni čini koji vraćaju ravnotežu. Maljevac ne nudi rješenja za svijet, ali nudi mjeru za čovjeka. Upravo zato ovdje mnogi ponovno pronađu mir koji su izgubili u buci i žurbi. U tom povratku jednostavnosti krije se snaga koja normalnost čini mogućom i održivom.

Što znači biti normalan danas
Biti normalan danas znači pomoći bez potrebe da se to ističe, stati kada svi jure i saslušati kada drugi samo govore. Normalno je graditi i onda kada je sporo, bez nervoze i bez odustajanja, jer se prave vrijednosti ne mjere brzinom. U vremenu krajnosti, normalnost postaje svjestan izbor i svakodnevna odluka, a ne nešto što se podrazumijeva ili događa samo od sebe. Normalnost danas traži strpljenje u svijetu nestrpljivih i smirenost u okruženju koje stalno potiče napetost. Ona znači ostati vjeran mjeri čak i onda kada se čini da umjerenost nema publiku. Biti normalan podrazumijeva i prihvaćanje ograničenja, svojih i tuđih, bez osuđivanja i bez potrebe za nadmetanjem. To je sposobnost da se u svakodnevici zadrži čovjek, a ne uloga, stav ili maska. Upravo u toj dosljednosti, koja nije glasna niti upadljiva, normalnost pokazuje svoju pravu snagu.

Izgradnja kao dokaz normalnosti
Kontinuitet gradnje Islamskog centra u Maljevcu pokazuje da normalnost nije trenutni zanos, nego dugotrajna postojanost. Ovdje nema spektakla ni velikih riječi, ali ima stalne prisutnosti, dolazaka, rada i odgovornosti. Upravo u tom ponavljanju dobra, iz dana u dan i bez buke, vidi se najčišći oblik normalnosti koja ne traži potvrdu, nego smisao. Izgradnja ovdje ne služi da se nekome nešto dokaže, nego da se ispuni ono što je preuzeto kao obveza, emanet. Svaki dolazak na gradilište, svaki nastavak rada, potvrđuje da normalnost znači ostati dosljedan i kada nema posebnih okolnosti koje potiču. Takav pristup stvara povjerenje, jer pokazuje da se na zajednicu može računati bez obzira na vrijeme, umor ili fazu projekta. Normalnost se ovdje ne mjeri završetkom, nego putem kojim se ide. I upravo zato ono što se gradi ima vrijednost koja nadilazi sam objekt.

Nulta točka – gdje svijet počinje i smiruje se
Maljevac postaje mjesto povratka mjeri onda kada svijet izgubi ravnotežu. Ovdje se ne pokušava popravljati cijeli svijet niti nuditi velika rješenja, ali se čuva ono najvažnije – čovjek i njegova ljudskost. Normalnost se ovdje ne propovijeda niti nameće pravilima, ona se jednostavno živi: u susretu, u pomoći, u radu i u strpljenju. I upravo zato Maljevac djeluje kao nulta točka – mjesto na kojem se svijet ne objašnjava, nego smiruje. Na tom mjestu čovjek ponovno pronalazi mjeru između onoga što mora i onoga što može. Ovdje se uči da nije sve hitno, ali da je sve ljudsko važno. Umjesto ubrzanja, bira se strpljenje; umjesto buke, prisutnost. Takav prostor ne mijenja nas naglo, ali nas vraća sebi. U Maljevcu se ne traži savršenstvo, nego iskrenost u onome što se čini. I zato ova nulta točka ne zaustavlja život, nego ga vraća u ravnotežu.

Zaključak – ostajanje kao odluka
Ostati normalan u današnjem svijetu nije slučajnost, nego svjesna i često teška odluka. U vremenu krajnosti, buke i stalnog pritiska, normalnost postaje tiha pobuna protiv neljudskosti i pretjerivanja. Maljevac upravo to pokazuje: da se normalno ne brani riječima niti dokazuje teorijama, nego se svakodnevno prakticira kroz ponašanje, odnose i ustrajnost u dobru. Ovdje se ostajanje ne mjeri velikim gestama, nego spremnošću da se bude prisutan i kada je umorno, sporo i neprimjetno. Takva normalnost ne traži pozornicu, ali ostavlja dubok trag u ljudima koji prolaze. U svijetu koji stalno traži više, glasnije i brže, ostati normalan znači znati stati i sačuvati mjeru. Onaj tko sačuva mjeru sačuvao je i vjeru. To je odluka da se ne izgubi čovjek u sebi dok se svijet oko nas lomi i mijenja. I upravo zato Maljevac ostaje dokaz da se normalnost ne objašnjava – ona se živi.

U svijetu koji gubi mjeru, ostati normalan postaje čin hrabrosti, a Maljevac pokazuje da se ta normalnost ne objašnjava, nego svakodnevno živi.