Noć oprosta grijeha

– Lejletul-Berat: pred sobom i pred Bogom, traženje oprosta, sravnavanje sa sobom i tiha priprema za Ramazan – iz perspektive Maljevca

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Lejletul-Berat dolazi tiho, bez potrebe da se išta naglašava ili objašnjava. To je noć u kojoj se pogled spontano spušta s vanjskog svijeta prema vlastitoj nutrini, gdje prestaju usporedbe i ostaje istina o sebi. Oprost se tada ne traži kao obred ili navika, nego kao duboka potreba srca da se rastereti i smiri. U toj tišini ova noć ne provjerava naše znanje ni riječi, nego mjeru iskrenosti s kojom stojimo pred sobom i pred Bogom. U toj noći čovjek više sluša nego što govori, jer pitanja postaju važnija od odgovora. Pred Allahom se ne donose opravdanja, nego priznanja, i upravo u toj iskrenosti započinje olakšanje. Lejletul-Berat tada postaje prostor susreta u kojem srce prvi put nakon dugo vremena ostaje bez tereta koji je samo nosilo.

„Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok oni ne promijene ono što je u njima samima.“ (Er-Ra‘d, 13:11.) Ovaj ajet savršeno se odnosi na ovu beratsku noć kao noć unutarnjeg obračuna i odluke.
Traženje oprosta u Lejletul-Beratu nije bijeg od odgovornosti, nego njezino prihvaćanje. To je trenutak u kojem čovjek najprije staje pred sebe, bez uljepšavanja i bez potrebe da krivnju prebacuje drugima. U tom obračunu postaje jasno da grijesi nisu samo pogrešna djela, nego i zapuštene obveze, odgođene istine i propuštena dobra koja smo mogli učiniti. Oprost tada započinje onda kada prestanu izgovori i kada se srcu dopusti da prizna ono što razum već dugo zna. Tada se pred čovjekom otvara pitanje odgovornosti za ono što je zanemario, a ne samo za ono što je pogriješio. Lejletul-Berat razotkriva koliko smo spremni preuzeti teret vlastitih odluka, a ne samo tražiti olakšanje bez promjene. U tom trenutku oprost prestaje biti molba i postaje početak ozbiljnog unutarnjeg rada.

Poslanik Muhamed, a.s., je rekao: „Pametan je onaj koji sebe preispituje i radi za ono što dolazi poslije smrti.“ (Tirmizi) Hadis direktno govori o sravnavanju sa sobom, odgovornosti i pripremi, što je srž pripreme za Ramazan.
Uoči Ramazana Lejletul-Berat postavlja tihu vagu pred srce i pita što na njoj nosimo. Nije riječ samo o grijesima prema Bogu, nego i o odnosima koji su ostali nedorečeni, oprostima koji su zadržani, isprikama koje čekaju hrabrost. Neizgovoreno i neispravljeno često teži više od onoga što smo učinili, jer stoji kao teret koji nas prati u ibadet. U toj noći postaje jasno da se srce ne rasterećuje lijepim riječima, nego konkretnom odlukom da se stvari vrate na mjeru istine i mira. Lejletul-Berat poziva da se ta vaga ne ignorira, nego da se pred njom zastane iskreno i bez žurbe. Tek kada se tereti imenuju i prihvate, srce dobiva prostor da se pripremi za ono što dolazi. Takvo poravnanje nije slabost, nego snaga koja Ramazanu otvara put iznutra, a ne samo izvana.

Lejletul-Berat ne dolazi da zamijeni Ramazan, nego da mu pripremi put. Ona skida slojeve tereta kako bi Ramazan mogao ući dublje, a ne ostati na razini forme i navike. Post i ibadet dobivaju smisao tek kada srce prije toga prizna svoje slabosti i odluči ih ispraviti. Ako se u Ramazan uđe s nerazriješenim odnosima, teškim srcem i odgođenim pokajanjima, tada on lako ostane samo promjena ritma, a ne promjena čovjeka. Beratska noć nas uči da se duhovni rast ne događa naglo, nego počinje čišćenjem temelja na kojima Ramazan treba graditi. Zato ova noć traži ozbiljnost, ali ne težinu, i iskrenost, ali bez očaja. Ona podsjeća da Ramazan ne ulazi u srce koje je zatvoreno, nego u ono koje se otvorilo istini o sebi. Što je večeras poravnato, sutra će se lakše nositi kroz post, dovu i svakodnevicu.

Maljevac je prostor u kojem se čovjek teško skriva – ni pred ljudima, ni pred sobom. Granica ogoli namjere, a blizina gradnje podsjeti da se pred Bogom stoji bez titula i bez uloga. Dok se podižu zidovi džamije, jasno postaje da se istovremeno traži i unutarnji red, ispravka i odgovornost. Ovdje se ibadet ne odvaja od ponašanja, niti se duhovnost mjeri riječima. Gradnja tako postaje tihi poziv da se, uz svaki novi sloj kamena, poravna i ono što je u srcu ostalo nagnuto. U Maljevcu se jasno osjeti da vjera nije privatna misao, nego javna odgovornost koja se vidi u redu, strpljenju i odnosu prema drugome. Ovdje granica i džamija zajedno odgajaju čovjeka: jedna provjerava ponašanje u stvarnosti, druga poziva na smirenje i ispravku iznutra. Nema prostora za dvostruke aršine, jer svakodnevica brzo pokaže jesu li nam riječi u skladu s djelima. Taj prostor traži dosljednost – da ono što se uči u molitvi živi i u čekanju, radu i susretu s ljudima. Maljevac tako postaje mjesto gdje se duhovnost ne objašnjava, nego se prepoznaje po načinu kako čovjek stoji, radi i nosi odgovornost.

Lejletul-Berat nas podsjeća da se istinski preokreti ne događaju u riječima, nego u odlukama koje slijede nakon dove. Suza bez promjene brzo se osuši, ali odluka ostavlja trag u svakodnevici. Ova noć poziva da se napravi prvi korak: prekinuti lošu naviku, vratiti nečije pravo, izmiriti se ili započeti ono što se dugo odgađalo. Oprost koji se traži traži i smjer kojim ćemo dalje hodati. Kada čovjek krene iskreno, vrata Allahove milosti ostaju širom otvorena. Beratska noć zato nije završetak, nego početak unutarnjeg puta koji vodi prema Ramazanu. Ona traži da se dova pretoči u ponašanje, a namjera u konkretan pomak, makar malen. U toj spremnosti da se krene vidi se ozbiljnost vjere i istinitost pokajanja. Tada oprost prestaje biti samo nada, a postaje snaga koja mijenja čovjeka iznutra.

Lejletul-Berat stoji kao tihi prag pred Ramazanom, noć u kojoj se ne traži savršenstvo, nego iskren početak. Ona nas uči da se post ne započinje stomakom, nego srcem koje je spremno da se poravna, rastereti i smiri. Ramazan će doći onoliko duboko koliko smo mu večeras otvorili vrata iznutra. Tko se u ovoj noći iskreno susretne sa sobom, sutra će lakše i smirenije stajati pred Allahom. Ova noć poziva da se bez buke donese odluka koja će se nositi kroz dane posta. Nije važno koliko se toga učini odmah, nego da smjer bude jasan i iskren. Tako Lejletul-Berat postaje tiha snaga koja Ramazanu daje dubinu, a čovjeku mir s kojim ulazi u njega.

Lejletul-Berat nas uči da se pred Ramazan ne dolazi riječima ni emocijama, nego iskrenim obračunom sa sobom, odlukom da se ispravimo i spremnošću da s čistijim srcem stanemo pred Allaha.