NA GRANICI GODINE - što nosimo sa sobom, a što ostavljamo iza sebe
Na prijelazu godine najčešće se govori o planovima, brojkama i novim početcima. Ali na granici se godina ne zatvara velikim riječima, nego tihim pitanjima. Ovdje se ne broje samo dani koji su prošli, nego susreti koji su se dogodili, čekanja koja su nas usporila i odluke koje su nas zadržale na putu. Zato je ovaj trenutak više od datuma u kalendaru. On je poziv da se iskreno zapitamo što iz ove godine nosimo dalje, a što svjesno ostavljamo iza sebe.
Godina koja se ne mjeri kalendarom
Na granici se godina ne zatvara vatrometom, nego tišinom između dva prolaska. Ovdje se vrijeme ne mjeri datumima, nego kolonama, susretima, čekanjima i koracima koji se ponavljaju iz dana u dan. Godina koja je na izmaku ostavila je tragove između odlazaka i dolazaka, u rukama koje su davale bez pitanja, u leđima koja su nosila teret i kada je bilo lakše stati, u očima koje su gledale naprijed i onda kada odgovori nisu bili jasni. U takvom prostoru čovjek ne može proći neopažen ni pred drugima ni pred sobom. Granica tada postaje mjesto gdje se jasno vidi što nosimo sa sobom, a šta smo kroz godinu naučili ostaviti iza sebe.
Na prijelazu godine, ovdje se ne pitamo samo što smo napravili, nego kakvi smo putem postali. Jesmo li iz ove godine izašli samo umorniji ili i svjesniji? Jesmo li nosili samo planove i brige ili i odgovornost, strpljenje i povjerenje? Na granici, ta pitanja ne ostaju teorija, ona se žive. Ta pitanja ovdje dobiju lice u svakom putniku koji čeka, u svakom volonteru koji ostaje i kada bi mogao otići. Ona se ogledaju u svakom zidu koji je podignut sporije nego što smo htjeli, ali čvršće nego što smo se nadali. I baš zato granica postaje mjesto istine, gdje se ne može glumiti, nego se vidi šta je u čovjeku stvarno ostalo.
Granica kao ogledalo i izgradnja koja je postala priča godine
Granica u Maljevcu tijekom cijele godine bila je stalna kulisa našeg svakodnevnog života. Kolone vozila, umorna lica, kratki susreti i tiha zastajanja postali su gotovo uobičajen prizor. Ipak, u toj naizgled jednoličnoj slici stalno se ponavljala jedna istina: granica uvijek pokaže ono što čovjek nosi u sebi. Tu se vidi tko samo prolazi, a tko zna zastati. Tko žuri da ode dalje i tko ostavlja trag: riječ, dovu ili djelo. U toj slici granica prestaje biti linija razdvajanja i postaje mjesto susreta sa samim sobom. Upravo tu se kroz cijelu godinu paralelno odvijala i izgradnja Islamskog centra – ne kao kulisa, nego kao odgovor. Dok su ljudi čekali, zidovi su rasli; dok se prolazilo, ovdje se ostajalo. Tako je gradilište postalo tiha poruka da se i na mjestu prolaska može graditi ono što ostaje.
U isto vrijeme, tik uz cestu i kolonu, rasla je još jedna priča. Izgradnja Islamskog centra u Maljevcu prerasla je okvire gradilišta i postala proces koji se živio. Nije to bio samo niz faza, koordinacija i radova, nego put u kojem su sudjelovali ljudi, odnosi i povjerenje. Zidovi su rasli polako, ali postojano. Bez žurbe, ali bez stajanja. Kako je rastao objekt, rasla je i svijest da se ovdje ne gradi samo građevina, nego mjesto smisla, susreta i trajnog dobra. Ta gradnja je iz dana u dan podsjećala da se velike stvari ne rade u tišini slučajno, nego namjerno. Svaki novi metar zida bio je rezultat nečijeg dolaska, nečijeg odricanja i nečije dove. Dok su jedni prolazili granicom, drugi su ostajali uz gradilište, povezujući put i svrhu. Tako su se beton i ljudska odluka stapali u jednu priču koja nadilazi trenutak. Upravo u toj sporosti i postojanosti vidjelo se da ono što se ovdje gradi ima korijen, ali i budućnost.
Ovu godinu nisu nosili pojedinci, nego ljudi. Putnici iz kolone koji su svraćali bez obveze i davali koliko mogu. Volonteri koji su dolazili kada se gasilo svjetlo, a odlazili umorni, ali mirni. Vakifi koji nisu tražili priznanje, nego nastavak puta. Institucije i odgovorni ljudi koji su dolazili, slušali i pružali podršku. U toj mreži nitko nije bio sporedan. Svaki dolazak i svaki doprinos bili su dio iste priče. Ta širina ljudi dala je ovoj godini težinu i smisao. Svatko je donio ono što je mogao: vrijeme, snagu, povjerenje ili dovu. Upravo u toj različitosti pokazalo se zajedništvo koje ne počiva na velikim riječima, nego na dosljednosti. Nije se tražilo savršenstvo, nego prisutnost. I zato je ova godina, iako teška, bila nosiva, jer se nije nosila sama.
Umor je bio zajedničko iskustvo godine. Umor putnika, umor graditelja, umor onih koji su nosili odgovornost. Ali taj umor nije bio znak slabosti, nego dokaz da se ide putem koji traži više od brzine. Naučili smo razliku između odustajanja i usporavanja. Odustajanje gasi smisao, a usporavanje ga čuva. Strpljenje se pokazalo kao temelj onoga što ostaje, u zidovima koji stoje, u odnosima koji su ojačali i u povjerenju koje se nije potrošilo. U tom sporijem hodu postalo je jasno da se ne mora uvijek ići brzo da bi se išlo ispravno. Upravo je ta tiha ustrajnost dala ovoj godini dubinu i smisao koji ostaje i kada umor prođe.
Ovdje se gradilo i nešto nevidljivo. Riječi iz kolumni, trenutci tišine, dove izgovorene usput, poruke koje su pratile djelo. Granica je postala učionica. Ne samo mjesto prolaska, nego mjesto učenja. Učenja kako ostati čovjek kada je sporo, kako ostati postojan kada je teško i kako graditi kada nema buke. Ta duhovna dimenzija davala je dubinu svemu što se radilo na terenu. Podsjećala je da gradnja bez smisla ostaje prazna, a smisao bez djela nedorečen. U toj tišini učilo se slušati više nego govoriti i vidjeti dalje od trenutnog umora. Granica je tako prestala biti samo fizičko mjesto i postala prostor unutarnje provjere. Ovdje se nije učilo kako proći brže, nego kako ostati ispravan. I upravo u toj nevidljivoj gradnji leži snaga onoga što će trajati.
Što ostavljamo iza sebe, a što nosimo dalje
Pogled unazad traži iskrenost. Nije sve bilo lako. Bilo je dana kada je umor bio jači od riječi, kada su pitanja bila glasnija od odgovora i kada se činilo da se ide presporo. Bilo je i nesigurnosti i tišine. Ali upravo zato ova godina ima težinu. Jer nije bila savršena, bila je stvarna. A ono što je stvarno, ostaje. I u toj stvarnosti ostali su tragovi koji se ne brišu promjenom kalendara. Ostalo je povjerenje koje se gradilo u hodu i odnosi koji su ojačali kroz zajednički teret. Ostala je svijest da se vrijedne stvari ne događaju brzo, nego ispravno. I ostala je odgovornost da se ono što je započeto ne nosi dalje olako, nego s istom mjerom s kojom je i građeno.
Na kraju godine ostaje potreba da se kaže hvala. Hvala ljudima koji su nosili ovu godinu vidljivo i nevidljivo. Hvala putnicima, volonterima, vakifima, institucijama i svima koji su na bilo koji način bili dio ove priče. Iz ove godine izlazimo umorniji, ali povezaniji. Sporiji, ali sigurniji u put kojim idemo. Na tom putu bilo je i riječi podrške, ali i kritika, savjeta iz dobre namjere, pa i onih izgovorenih bez razumijevanja cijelog procesa. Bilo je i šutnje ondje gdje se očekivala blizina, zavisti ondje gdje se gradilo, pa i ljubomore koja se javlja kada se vidi da nešto traje i uspijeva. Sve je to dio stvarnosti i dio cijene svakog vidljivog dobra. Ali ni jedno od toga nije zaustavilo put. Jer ono što se gradi s iskrenim nijjetom ne nosi se ni pohvalama ni osporavanjima, nego odgovornošću pred Bogom i ljudima. I upravo zato ovaj put ostaje uspravan, miran i otvoren za sve koji žele biti dio dobra.
Pred nama nije godina velikih najava. Pred nama je nastavak. Isti pravac, ista mjera, isti korak. Nova godina ovdje ne počinje ispočetka, ona se nadovezuje. Jer ono što je započeto s iskrenim nijjetom ne prekida se promjenom kalendara. Naredna godina bit će svojevrsno prijelazno razdoblje, trenutak u kojem će se jasno vidjeti tko je spreman nositi teret do kraja, a tko očekuje brze rezultate. Bit će to godina daljnjeg očepljenja u glavama, skidanja preostalih iluzija i potpunog suočavanja sa stvarnošću da se velike stvari ne rješavaju naglo. Ispit zrelosti neće biti formalan, nego svakodnevan – u umoru, u čekanju, u ponavljanju istih zadataka bez garancije brzog aplauza. Bit će to i ispit izdržljivosti, gdje se neće gledati tko je najglasniji, nego tko ostaje kada je najteže. U sportskom rječniku, to neće biti pripremna utakmica, nego liga šampiona – tempo visok, pritisak stalan, a prostora za grešku malo. Tu će se vidjeti tko igra za rezultat, a tko za smisao. Tko će doći do kraja sezone, ne zato što mora, nego zato što vjeruje. Ta godina će nas dodatno učiti da finale ne dolazi iznenada, nego se gradi svakim treningom, svakim ponovljenim korakom. I zato ono što je pred nama neće biti nova priča, nego nastavak već započete borbe. Nastavak u kojem iskustvo ove godine postaje najveći kapital za ono što dolazi.
Granica nije kraj, niti je početak. Ona je mjesto provjere. Mjesto gdje se vidi što nosiš, kome ideš i zašto ne odustaješ. I zato, dok idemo dalje, znamo: nismo ovdje slučajno. Ovdje se uči kako ostati čovjek, i kada je sporo, i kada je teško.
A to je možda najvažnije što iz ove godine nosimo sa sobom. Na granici se ne traže savršeni ljudi, nego postojani. Ne oni koji uvijek znaju odgovor, nego oni koji ostaju kada odgovora nema. Pouka ove priče nije da će put postati lakši, nego da ćemo mi postati svjesniji zašto njime hodamo. Ako sa sobom nosimo strpljenje, odgovornost i svijest da ništa vrijedno ne nastaje preko noći, onda nijedan korak nije izgubljen. I zato idemo dalje tiho, bez buke i dokazivanja, sigurni da ono što se gradi iskreno uvijek ima smisla i ostaje.
Na granici godine, između umora i nade, prolazaka i ostajanja, nosimo sa sobom iskustvo da se vrijedne stvari ne grade brzinom nego postojanošću, ne bukom nego odgovornošću, ne sami nego zajedno, i ostavljamo iza sebe sve ono što nas je učilo da je smisao jači od umora, strpljenje trajnije od žurbe i da granica, kada se živi svjesno, nije prepreka nego mjesto rasta.
