MALJEVAC POSLIJE EKRANA – SVJETLO KOJE TRAJE
Ponekad se dogodi da jedan kadar kaže više od tisuću riječi. Postoje trenuci kada se stvarnost pretvori u kadar, a kadar u svjedočanstvo vremena. Ovih dana, dok su se preko televizijskih ekrana prelijevale slike Maljevca, činilo se kao da svaka riječ, svaka nota i svaki pogled prenose ono što ovdje živimo već godinama – vjeru, trud i zajedništvo. Dvije emisije Hrvatske radiotelevizije, Zajedno u duhu i Pozitivno, nisu bile samo prilog o gradnji džamije; bile su ogledalo duhovne geografije mjesta koje je, na granici, izgradilo mostove srcima.
Poruke iz tih emisija bile su jednostavne, ali snažne — da vjera nije ograničenje, nego most, da čovjek može biti svjetlo gdje god da živi. U kadrovima Maljevca spojili su se islam i humanost, Bosna i Hrvatska, tradicija i budućnost — i sve to bez velikih riječi, samo kroz osmijeh, pogled i djelo. Gledatelji su u tim emisijama vidjeli ono što je čovjeku najbliže – prirodnost dobra, iskrenu vjeru i toplinu zajednice koja ne traži razlike. Maljevac je toga dana postao slika koja je predstavljala i islam i domovinu, ali i čovjeka u njegovom najčišćem obliku – onakvog kakvog ga Bog voli: skromnog, korisnog i zahvalnog.
Iz malog mjesta, s granice, poslana je velika poruka – da svijet još uvijek ima mjesta za dobrotu koja ne traži ime, naciju ni vjeru.
Nakon emitiranja, Maljevac je postao simbol o kojem se govori. Poruke su stizale sa svih strana – iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, pa i iz udaljenih dijelova svijeta gdje živi naša dijaspora. Ljudi su pisali, zvali, dijelili snimke, slali selame. Neki su plakali, drugi se ponosili, a mnogi su rekli da su tek tada razumjeli što znači rečenica: granice ne mogu podijeliti dobro.
Posebno snažno odjeknula je vijest o tome da katolici i pravoslavci pomažu izgradnju džamije u Hrvatskoj. U društvu koje često traži razlike, ta jednostavna, gotovo tiha informacija, otvorila je vrata nečeg većeg – spoznaje da dobro nema monopol ni granice. U toj vijesti bilo je više teologije nego u dugim raspravama: jedna lopata betona, komad drveta, boca vode – i ruka koja pomaže – postali su simbol zajedničkog čojstva.
U Maljevcu se rađa ono što bi se moglo nazvati duhovnom geografijom bez karte – prostorom gdje se granice brišu, a vrijednosti crtaju novim rukopisom vjere i dobra. Ovdje nije prepisano ništa iz knjiga ni preneseno iz tuđih iskustava; sve što nastaje, niklo je iz zemlje, suza i dova ovdašnjih ljudi. Ovo je mjesto koje ne slijedi postojeće modele, nego ih stvara – primjer koji ne traži uzor jer sam postaje uzor. Maljevac je dokaz da teologija može živjeti u praksi, da se ideali mogu pretvoriti u beton, osmijeh i ruku koja pomaže. U vremenu kada se mnogi vraćaju knjigama tražeći smisao, ovdje se smisao gradi lopatom, vjerom i saburom. Ovo je laboratorij zajedništva, prostor gdje se proučava kako dobro opstaje i raste u tišini granice. Ovdje se ne prenosi znanje – ovdje se ono rađa. Maljevac je izvor, ne odraz. Blago koje je otkriveno, nije zakopano u zemlji, nego u ljudima. I zato, tko jednom dođe ovdje, ne odlazi s informacijom – odlazi s iskustvom.
Za Džemat Maljevac to nije bila samo medijska pažnja; to je bilo potvrđivanje onoga što traje godinama. Ovdje se vjera ne mjeri riječima, nego djelima. Ovdje se sabur ne govori, nego živi. Volonterizam i povjerenje nisu projekti, nego svakodnevni način života. Svaka ruka koja je pomogla u gradnji, svaki kamen koji je postavljen, svaka dova koja je proučena – postali su dijelovi jedne šire priče o duhovnom otporu i upornosti.
Ono što se u Maljevcu gradi, nije samo džamija, nego lekcija o čovjeku — o tome kako dobro uvijek pronađe svoj put, ma gdje bilo. U vremenu kada svijet traži smisao, ovdje je pronađen odgovor: smisao se ne traži, on se gradi. Maljevac pokazuje da svjetlo ne dolazi s visine, nego iz ruku koje pomažu, iz riječi koje tješe i iz vjere koja ne poznaje zidove. Ovo nije priča o malom mjestu, nego o velikom srcu koje pulsira između dvije zemlje i dviju nada. I možda će jednog dana ljudi zaboraviti tko je zidao i koliko je koštalo — ali neće zaboraviti osjećaj koji je Maljevac probudio u njima.
Kada su se reflektori ugasili i kamere isključile, Maljevac nije utihnuo. Naprotiv – zasjao je još jače. Jer ono što se vidi očima traje kratko, ali ono što se dotakne srcem ostaje kao trajna svjetlost.
Maljevac poslije ekrana nije drugačiji – samo je sada vidljiviji. Njegovo svjetlo, nekoć lokalno, danas obasjava regiju. I svatko tko pogleda prema toj granici, vidi da postoji mjesto gdje se čovjek ne dijeli po vjeri, već se spaja po dobru.
Admir ef. Muhić
